ovo su poslednji dani – banda anđela praši pre fajronta jerihonski džez   četiri srodnika praznine dolaze na mrtvim konjima svet je scenografija za vestern apokalipse   laktaju se duše po nebeskim liftovima izumiru beduini nuklearne pustinje   grobovi su postali tesni zemlja iskijava mrtve Autor: Darko Stanković Fotografija: favim.com ...

Znaš li kako izgleda glina? Sirova, kvalitetna glina, braon boje, a ne ona kakvu kupujemo u knjižari kad nam zatreba za čas likovnog. Laiku liči na grudvu blata, potpuno bezlično i dosadno. Ali stručnjaku, majstoru, umetniku – vrednija je od grumena zlata. U njoj se...

Nepomične, bez reči i misli, senke nepojmljivo lutaju oko nas, stvarnost je njihova nevidljiva, tmina što nagriza sopstvenu raskomadanu dušu. Dugim prstima tišine beskonačno pokušavaju svaki um da isprazne, život im je tanana nit nepovezanih misli u izbezumljenom očaju, neprekinut ni crnom sivilom noći. Savršeno ćutanje umara vreme što živi u sadašnjosti. Osećam voštana lica ugaslih očiju, slomljenih umova, gorkih granica...

Ostaješ ili ne? Da znam da li da prodajem dvorac. Kako zašto? Sve princeze žive u dvorcima, A ako nećeš ostajati Neće mi ni trebati. A, ne! Ne verujem ja u to. Princeza samo jednom u životu naiđe Ili je oženiš Ili je pustiš, Propustiš. A ja...

Apsurd. To je ono što vlada ovim svijetom u ovo čudno vrijeme. Okreni se oko sebe. Dotakni se bilo koje aktualne teme. A onda dobro, dobro p(r)ogledaj. Svojim mozgom i svojim očima, ne onako kako su ti rekli, već analizom zdravog razuma...

Pre nego što si se rodila sve je bilo komplikovano. Budila sam se i komplikovala sebi život. Biću dobra majka ako te naučim da to ne radiš. Imam dugoročan i jednostavan plan. Naučiću te: da budeš neustrašiva. Da osetiš sve što misliš. Da misliš sve što osetiš....

Kosa je njena središte moći pitomi gavran, divno raširenih krila, što nosi ponos divljenja, besmrtnost u očima zrelim i blizinu pogleda samoće. Raskošna lepota lako opstaje u ovom vremenu uspavanom, misao o njoj nestaje u dubinama drevnim, crnu pticu nosi u izrazu lica, pretvorenu u ženu osmeha umirujućeg, silnog i moćnog, što otkriva smisao duše njene. Neobuzdana...

Gde sam ja to? Prostorija je pretopla. Vazduh može da se grize. Previše je ljudi. Zapravo, ja želim nekoga da ugrizem. Ne znam odakle mi ova potreba. Nikad nisam osećala ovaj bol. Nije to ni bol. To je gušenje. Udišem tuđa lica. Žvaćem tuđe poglede...

U levoj ruci držim knjigu sa tvojom posvetom. Onu koju si mi poklonio onomad za dvadeset deveti rođendan. Posvetu sam pročitala toliko puta da mi se čini da su se slova izlizala, od čitanja. „Živim, dišem, sećam se...

#onokad shvatiš da je svaka konvencionlna forma izgubila smisao u sve uzavrelijem poimanju besmisla kao smislu svega #onokad svaku iole dužu formu potopi nestrpljenje, cupkanje i novonastala bolest modernog doba, u obliku mase nečega što čuči tačno negde iza srca, bockajuci ga tiho i tupo, a...