Svi drugi nisu bili, ono što sam, o tebi ćutala. A ja sam ona, koja ne govori. Ako se pred ispražnjenima, u prazno govori. Svi drugi, nečiji, ili samo svoji. Na trenutak, u nekom rascepu kosmosa, bili su moji. A ja sam u njihovim zagrljajima, opet bila tvoja. Upijala neke usne, i čeznula za tvojim. Ničijim i tuđim. U leđa su mi prstima, sazvežđa ucrtavali. Dok...

Kada mi nedostaješ, ja lažem sebe, da mi ne nedostaješ. Vrlo uverljivo, isključivo tvrdim, da ti meni ni ne trebaš. Jer kome bi ti, osim meni, nedostajao? Kada mi nedostaješ. Ja ne znam da li je ikada, iko, ikome tako nedostajao. Toliko malo je tebe, meni ostalo. Da bi nedostajanje, ovako dugo i suvišno, trajalo. I ne znam šta mi je toliko, od tebe...

Noćas je umro, neko tvoj. Na ulici. Među prolaznicima. Tramvajima i noćnim autobusima. Zakoračio kroz život. I tek tako, naprečac, iz njega iskoračio. Noćas je neko tvoj. Mrtvo telo na trotoaru. Još neohlađeno. Praznih pluća. Za dušu olakšano. Noćas je tvoj neko. Jedna nova zvezda u sazvežđu. Ka oblacima, nečujno uzleteo. Noćas je neko tvoj. Ili možda čak ti. Mrtvo telo. Nad kojim vetar i mrak, jedino bdi. Ne čuju...

Ne odvlači me od mojih snova. Da bi se u mojoj utrobi, rađao. Ti i tvoje seme, koje bi da niče, pod mojom ispošćenom kožom. Ne sadi svoje iluzije, u moje presušene šake, koje te nisu, dovoljno puta dodirnule. Ne rađaj mi se u mislima, ispod skraćene kose. Koja se mrsi pri vrhu, i izvija na krajevima. Ne lepi se...

Ostavio si telo, u mome telu. Gde god da krenem, za tebe zapnem. I sve jače, na kolena padnem. Ni da vrisnem, ne stignem. Neko drugi, sa tla me podigne. Misleći, da će da me sustigne. Ako misli o tebi, prestigne. A ja hodam. Samouvereno pravo. Ne obazirući se, da li je sveže krvi, na sasušenoj ostalo. Dok mi se, o želju za tobom. Opet, ne saplete...

Može li duša, da se zakrpi? I ko to još, dušu krpi, kad ne krvari? Može li izrečeno, da se u grlo, nazad vrati? I je l' sve pogrešno, ako ishitreno, uradiš? Ne veruješ li, nevernome, da će se na vernost zakleti? I nesrećnome, da sreću, nije imao čime da plati. U reč, da ti se lažljivac zakune. I kradljivac, neprimetno, dušu u šake uzme. Pa kao...

Znaš kada te nije strah, da govoriš? Onda kada shvatiš, da te niko ne sluša. Kada sebi samome, objašnjavaš ono, što drugi, u tebi ne razumeju. Ili možda nikada nisu, ni pokušali da otkriju. Govoriš. Kad niko više ne ćuti. Reči ti u nedra zapadnu, i ne znaš kome si ih, izgovorio. Govoriš. Kada nemaš o čemu, da ćutiš. Kad se u prazno, govori...

  Dođite da u petak 25.01.19 od 19h do 21h uživamo u simbiozi fotografija i poezije, uz lagane jazz tonove. Nakon otvaranja izložbe fotografija, sa autorkom će o knjizi, i položaju mladih autora razgovarati Tijana Banović urednica portala www.blacksheep.rs, koji od marta 2017. godine objavljuje i radove...

Ja bih golim rukama, protiv tebe. A ogoljena ti se predajem. Od pobednika bih, pobedu da ukradem. A ne vidim, da ti moj lovorov venac, skidam sa glave. Jača bih se, pred tobom kidala. A onda sve druge cepala, dok me pocepanu, ne zakrpe. I nakrivo, nakaradno srasla. Došla da mi ližeš rane. Krvi da mi se napiješ, jer si mi dostojanstvo, već...

Mogu li da budem bivša, nekome kome nikada, nisam pripadala? I šta je tu bivše? One nedorečene misli. Neizgovorene želje. Nezagrljeno telo. Jesu li bivši oni dodiri, zbog kojih se koža, još ježi? Onaj zvuk disanja, koji mi još stoji u ušima. Jesu bivši tvoji otvoreni kapci, dok me netremce gledaš? Ili su ti usne bivše, natopljene mojim ukusom? Kojoj si...