Ne bežim ti. Ne ćuti mojom tišinom plava ptica u kavezu. Svi satovi raširili kazaljke; za vreme imam najlepšu reč: pesmu ždralova otpevanu juče. Ne smeši se mojim likom mesec u vodi. Samo misao što me miluje po čelu rukom, zatečena između dve jeseni, kojom se i vazduh ponosi. Oprosti mi, u ovom jednom jedinom dostupnom ti svetu, kada je obnaženi mozak bio najlepši opservatorijum za zvezde, kada je...

Previše si daleko da ti razvodnim san. Ne čujem ništa, ni srebrne jelene dok zapliću rogove u moje glasne žice, i raznose vrisak, negde, da procveta, na poljima tvojih zenica pod svodovima od mraka i tkiva. Previše si daleko i dostupnija nekome čije ruke samo prividno grle tvoje srce i uranjaju u njega, kao nespretna deca u nebo puno trešanja. Previše si daleko, predaleko. Izmičem mesec ispod oblaka utrnulog, da...

Razmičem zavese i presvlačim ovaj izbledeli petak u boje tvog prisustva. Nađoh sebe ovde izgubljenog, nasumice razbacanog, naopako razapetog kao arhitektura na brzinu skicirana. Kada bi samo znali oni što slute koliko je ovde tišine na jednog tamo cvrčka, koliko je na tvom obrazu pega na jednu gore zvezdu, koliko je ovde teskobe na jedan tamo beskraj. Samo ti možeš da objasniš zašto tvoje srce kuca ovako nakalemljeno u...

Šta sam izgubio pod ovim stopalima od mraka i zvezda? Samo lice, izgužvano u gomili. Udahnem i prosipam boje na tvoja platna, jer najlepši su pejzaži tvojih ramena. Večeras mesec negde žanje noć nad rekom, a ja svratim, ponekad, da gledamo čemprese i nebo, nisko, nisko. Otvori sada sve ormare mog srca i pusti moljce da zaplove krvotokom. Autor: Đorđe Topalović Fotografija: weheartit.com ...

U meni je mnogo toga plavo kada ti izgovaram ime, dok pokušavam u mlinu mojih zenica da sameljem sve prezrele biljke sa tvojih obraza.   Odbolovaću sve praznike i prespavati sve vetrove što mrse trepavice i zapliću ruke u kosu.   Biće mi svejedno kada sunce bude jednako hodalo po krovovima na rukama od cigala, na rukama od pamuka.   A, treba čeznuti i biti samo suza u oku ponoći koja se niz...

U ovo praskozorje, jeftino kao hladna kiša očiju umornih od sanjarenja, moje srce je aerodrom za sve moljce sa tvojih haljina. Stavljam glavu u krilo samoći i vidim: pustinje mojih beonjača, vrtove tvojih dlanova. Vidim ptice koje se hrane sećanjima zamišljenih vetrova, trave na oblacima koje se bude sa tamnim suzama, anđele sa ispucalim usnama ispod kojih prevreli bagrem miriše. O,...

Tvoj san je jedna pijana obala za sve moje mamurne ptice. Tamo su ljudi psovali suncokrete, a noć se zvezdala u lišću. Ne budi se, zbog onih ljudi sa licem od peska koje uvek pitam, u prolazu, koliko bi me volela da ti onog dana, nad modrim usnama Beograda nisu uzeli sluh za moja tri duga akorda? Od tada, ja imitiram loše naštimovani klavir. Ne budi se. Još uvek možemo da...

Ne, ne idi, lepa, u tu smešnu i krtu noć. Zar nije lepše bacati žuti kišobran u nebo i praviti se da je sunce? Hajde da naučimo veverice da plaču i pozdravljamo ljude, sa rukama od cigala i srcima od blata. Niko još nije umro od muzike. Ne idi, lepa… Može mi se učiniti da si samo trag utisnut u...

Ako ti osmeh ne pomuti pesma, Ako ti jutra ne postanu obale, sa kojih kao dim odlaziš na ivicu svemira, poput ptice u moj krvotok, I, ako ti ruke bezbrižnije od svetla prepoznaju moju samoću deteta, spremnog da progovori kao cvet u zakasnelo nebo, Neka ti zemlja mirisom kaže koje nebesko bilje raste ispod mog sazvežđa procvetalih arterija. Od ovih se molitvi i reči dosađuju po strofama, iz...