Kad mi nedostaješ, ja pomislim na sve ono što imamo. Setim se onog keja, Ade i kamenčića, lešnika u nekom naizgled poznatom gradu. Svih onih rastanaka koji su morali da se dogode, inače ne bismo znali šta je ljubav. Svih onih večeri provedenih negde daleko...

Kad fališ, nije to onako, kako bilo ko drugi nedostaje. I duhovno, i mentalno se uranjam u procep, koji si za sobom, u meni ostavio. Pa hodam, sa rupom u grudima. Imam utisak, da je toliko velika, da kroz nju, na ulici, gospodin iza mene, pozdravlja komšiju, koji mu ide u susret. Osećam, kako vetar duva kroz rebra, i suši mi pluća, steže...

Autobus je pun nepoznatih ljudi, a ja i sada verujem, da samo tebe poznajem. Iako nemam pojma, o čemu misliš, koga sanjaš. Ne znam, koje ti je omiljeno pivo. Ni da li ti uopšte gajiš emocije prema pivu, ili se samo nalivaš sa mačo ekipom. Znaš li ti uopšte da osećaš, ili si samo, naučio emotivne mehanizme? Ne znam...