Ljubavni problemi su se prošvercovali i neopaženo ušetali u našu kuću. Sve se skoncentrisalo u Žmuovo odsustvo. Sve je stalo u jedno „Srećan put“ i ono drugo  „Nemoj da ideš“. Sve se smestilo u onu istu groznu rečenicu: „Znaš da moram“.   I sada je trebalo preživeti to prvo...

Sjećam se, mirisala je buket koji sam joj te noći donio i kao da mu je svakim udahom krala svježinu i filtrirala je kroz oči, tako me je gledala. - A zašto si mi baš ovo žuto cvijeće ubrao? - pitala je znatiželjno. - Znaš, sjedio sam...