Tata jednog zlatnog olimpijca je rekao: „Ceo život je rvanje. Svi smo mi rvači.“ Saterani smo u ćošak. Evo kako to kod nas izgleda. Moj Žmu je na službenom putu. Tvoj je u inostranstvu. (Trbuhom za kruhom). Leče nas privatnici. Za pare, ne zato što su...

Kada se rodiš kao pisac (ili tvoje jagunasto srce odluči umesto tebe da to postaneš), prvo što naučiš bude prihvatanje svega što dolazi. I odlazi. Da ti život ne isklizne. I da je trajanje u strujanju. Da ne mora ništa da se desi, dovoljno je da i to...

– Izvini, mnogo me boli glava, možeš li negde da mi pronađeš neki lek? – Pokušaću, sačekaj – rekla mu je i odlepršala do šanka. – Evo, nadam se da će ti pomoći. – Super! A tvoj broj telefona? – Broj? – nasmejala se, pogledala u svoj ajncer i...

Pišem ti, jer ne umem ništa drugo. Volela bih da moje ruke znaju da prave ljubav, a ne samo da je grle. Mada sam u zagrljajima baš dobra. Opet smo zalutali u tuđe tišine i ti misliš da je meni lako da ćutim. U zagrljaj me...

Vreme je, Žmu. Pakuj se. Zašli smo u godine kad život izgleda kao vožnja autobusom. Gledamo mi kroz prozor, ali nismo NAPOLJU. Nismo tamo. Stajališta nam donose neke nove ljude. Stajališta nas ostavljaju bez nekih saputnika. A mi grčevito stežemo uz sebe kofer s brigama. Postoje te...

– Dobar dan! – – Hm. Izvinite… – ( Kog li se đavola izvinjavam?) – Kažite? – (Oglasila se!) – Hm, treba da predam ove pap… – Nije to kod mene! – Meni su rekli da jeste. – Stvarno? A ko je Vama to rekao? – Pa, piše na ulazu i … – Šta...

Pre nego što si se rodila sve je bilo komplikovano. Budila sam se i komplikovala sebi život. Biću dobra majka ako te naučim da to ne radiš. Imam dugoročan i jednostavan plan. Naučiću te: da budeš neustrašiva. Da osetiš sve što misliš. Da misliš sve što osetiš....

Ili: Će si bude. Pitam se: da li u bajkama uživamo toliko zato što znamo da imaju srećan kraj? I zašto je toliko teško primeniti to uživanje i na život. Znate ono, probudite se i život vam izgleda isto kao na Instagram profilu? U P. ne postoji magični kej...

Dragi dnevniče, prošle nedelje je umro Manda. A ja sve nešto ne verujem da su se za zauvek sklopile njegove plave oči. Ljudi sa onakvim očima ne mogu da umru. Američka deca fanatički veruju u Deda Mraza. Mi smo verovali u Tihog, i Prleta, i Mandu....

Sedneš u poslednji tramvaj, staviš slušalice u uši i preseliš se u neku drugu dimenziju. Čuvaš noć od budnih dok kliziš bulevarom. Na kraju stigneš do sebe. *** Deceniju kasnije, bez tramvaja, bez slušalica, u drugoj dimenziji – pretvorili smo se u noćnu stražu. Dežuramo na granicama...