Sve će biti dobro na kraju – ako nije dobro, nije još kraj

Negde između pitanja za zajednički odlazak na malu maturu i upisivanja pete godine studija, proleteo je period za pričanje o nekim malim nesigurnostima, o ljubavima, o svetskim, dalekim problemima koji nas se ne tiču jer smo mi ovde, a ne tamo, a tamo su neki drugi ljudi koji brinu te probleme, tako da je nama dovoljno opterećujuće što se spremamo za odgovaranje geografije za sutra.

Par treptaja oka kasnije koji se mere jednom decenijom, shvatiš da je problem postalo upravo to što smo mi ovde, a ne tamo.

Gledaš one osobe koje si jurio da ti se upišu u spomenar kako sad pričaju ono što slušaš svuda. Odjednom čuješ svoje roditelje kroz glas one bezbrižne dece sa kojom si odrastao.

Ne viđamo se često. Zapravo, vidimo se jednom godišnje. Možda dva puta.

Sve nas koji smo ostali ovde okupi onaj koji je otišao tamo kada ga nostalgija povuče ovde pa dođe, nasmejan, sa par briga, koje nama deluju besmisleno, sa ogromnom pozitivnom energijom koja me natera da se zapitam da li se zapravo previše žalimo.

Ponavljamo izjave svojih roditelja, prepričavamo realnost, svako ima svoju surovu priču i pomalo je uljuljkan u samosažaljenje i odjednom pored mene sede odrasli ljudi, sa stvarnim, opipljivim brigama i problemima. Verovatno nesvesni mizernosti sadašnjih problema u poređenju sa dolazećim.

sve-ce-biti-dobro-na-kraju-blacksheep.rs

-Šta želiš da budeš kad porasteš?

-Srećna. Plagiram Lenona, ali verujem da je bio u pravu.

-Ja bih da budem zaposlena.

-I ja bih da budem srećan kad porastem.

-Ti si i zaposlen i srećan.

-Ali ipak nisam.

Ne gledamo se više kao drugari koji se nalaze kod zabavišta da bi išli zajedno u školu, nego kroz prizmu profesije koju smo odabrali.

-Sjajno je što studiraš pravo, već vidim da ćeš mi trebati.

Ne znamo brojeve telefona napamet više, iako se nisu menjali od osnovne škole.

-Ako je ovo još uvek tvoj broj, samo da javim da sam stigla, gde ste vi?

Moja mama kaže da mi nismo odrasli.

Da smo samo porasli.

Ja verujem da ima prostora za sreću jer sad uspem da pronađem sreću u trivijalnostima, a čim me čine srećnom znači da nisu trivijalne, nego dragocene.

Nas četvoro smo istresli sve brige svojih života to veče, iako se vidimo jednom godišnje. Nas četvoro smo se ismejali to veče kao da nas ništa ne muči. Nas četvoro smo se pozdravili to veče kao da ćemo se videti sutra, a ne tek za godinu dana i otišli svako svojim vetrenjačama.

Ponosna sam na sve te ljude koji životu pristupaju hrabro, iako su unapred razočarani neuspehom svojih roditelja, okoline, u svetu koji se uporno trudi da ih sputa.

Ne treba žuriti da se odraste.

Ali ako već odrasteš, budi srećan.

Autorka: Jelena Ćurčić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.