SUSRET

Sedela je preko puta mene, nestvarna, a stvarno.  Lepša nego ikad, nikad običnija. Svaki put je lepša I draža mojim zenicama, iako je prvi put bila najviše doterana od svih sledećih. Da Ii što je bolje znam ili što zaboravim kako je biti pokraj nje. Vrtela je mirno tanki kažiprst oko ruba čaše, i pričala o svakodnevici, dosadnoj i mrskoj. O poslu koji radi i poslu koji sanja. O životu koji živi i koji joj nedostaje. Sa njenih usana tekle su reči, ali ja sam čuo samo njihov deo. Čekao sam da kaže nešto što će mi biti izgovor da je dotaknem, neku šalu kojoj ćemo se oboje nasmejati, pa ću je ćušnuti. Da stojimo, sapleo bih je, samo da je prihvatim. Čekao sam da mi se na nešto požali, da se rastuži, pa da mogu da je uzmem za ruku na sredini stola. Mora da sam delovao kao potpuni očajnik , a molim se da nije primetila kako gledam u njene usne, želeći da ćute i da dodiruju moje. Ili neka priča, samo da joj slušam glas, koji umalo zaboravih.

Ovlaš me je poljubila kada smo se sreli, a ja sam merio jačinu svakog stiska, merio zonu bliskosti dok smo tražili mesto, tražio u svemu neko beznačajno značenje. Znak je za mene bio i što je tu, što mi se javi svaki put kad spakuje glomaznu torbu i dodje u grad na kratko, toliko kratko da je ne mogu dokučiti? I evo je sada, sedi preko puta mene,s a skupljenom kosom da joj vidim lice i ne zaboravim, i par neposlušnih čuperaka ko što je onaj delić njenog srca i mozga gde obitavam ja. Tako je blizu, a tako daleko. Šta li misli o svemu? Zašto se javila? Ne znam ali znam da će od mene otići brže nego iz ovog grada. I znam da ću, dok je gledam kako odlazi, biti svestan da odlazi njemu. Meni ostaje samo slučajni dodir i njen glas dok priča o nevažnim stvarima, za mene važnim da ga ne zaboravim. I neću zaspati celu noć, mučen tišinom između nas jer joj nisam rekao da je volim i da mi je važna, a sve sem toga je suva tišina.

Razmišljaću šta bi bilo da sam imao hrabrosti da joj kažem da je želim tu svaki dan, svaki čas, da je ukradem od sna i držim za ruku onako stvarno, kroz grad, kroz život.

A ćutaću.

Tu sam i tu je, ispred mene. Nekad ne mogu da verujem. Nikad ne verujem. Ne znam zašto to radim i čemu to vodi. Ne znam više šta on misli o tome? Gleda me kao prijatelja možda, jer sam ga drugačije razočarala. Kako i ne bih? Kad ga moram videti kad god dođem, makar na tren. Znam da nema smisla.

Ponajmanje prema njemu.

Sedi preko puta mene miran i hladan. Sluša me kako blebećem – prikrivam rečima tišinu koja bi vodila ka značaju. Uhvatio bi mi pogled, a onda ga ne bi pustio nikad. Uzeo bi me za ruku, one bi nam se sastavile, a ja bih se slomila.

Gledam ga, lepši je nego ono veče. Draži mi je kad ga znam koliko sam uspela za ovo vreme. A on ništa ne sluti. Kada bi samo znao koliko tražim značaja u svakom njegovom pokretu ka meni. A nema ih. Ništa mi ne pokazuje, nisšta i ne oseća. Ne znam šta to radim. Ali morala sam doći i sedeti sa njim. Da šetamo, spotakla bih se, posrnula, samo da me prihvati. Smešna sam. Neću misliti o tome. Neka to za noćas, kad neću trenuti jer ću svaku reč vrteti ukrug, spreda i unatrag, tražeći skrivene šifre srca kojih znam da nema.  Tada ću mu tiho reći da ga volim onako kako znaju samo kukavice.

I dok budem odlazila, neću se osvrtati. On mene više tako ne gleda da bi gledao još u mom pravcu. Između ostalog, zato što zna da odlazim da budem dovoljno daleko da moju blizinu više ne poželi. Odlazim njemu.

Autorka: Aleksandra Rajić

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar