07 maj Susret

            Vode na ovom mjestu nema. Nigdje. Čak i suze su presušile. To se desilo otprilike kad je Nefretiti bila sjaj u oku jednog boga koji nije ni zamišljao san o Egiptu, a kamoli ga sanjao. Znači, ne tako davno. Ako nema vode, šta ima? Nema ništa. Ništa živo.

            Na ulazu, da, ulaz… na ulazu se nalazi kapija. Možda bi se ovde mogla očekivati velika željezna kapija sa gravurama i tamo nekim bla bla i vau stvarima, ali, u stvari su u pitanju drvene vratnice koje su trule. Šarke na njima su skoro pukle od starosti, drvo je trulo, zadnji crv koji ga je jeo umro je davno, davno… Te vratnice se uopšte ne otvaraju, jer za tako nečim nema potrebe. One stoje na sred puste, suve, sivom, mrtvom travom ispunjene livade. Ni sa lijeve ni sa desne strane nema ograde. Vratnice nisu ulaz u svijet, one su simbol njegovog početka. Moji koraci su prvi nakon dugo vremena. Oni potresaju umorno tlo poput zemljotresa, dižući prašinu u zrak i odjekujući potmulo poput pucnjeva iz topa u daljini. Začudo, vratnice odolijevaju, ne ruše se, šarke ne pucaju, drvo se ne lomi. Prolazim pored vratnica. Ulazim u svijet. Tragovi mojih stopa ostaju u travi koja se pod pritiskom  mrvi i presuje kao pepeo, ostavljajući vjernu kopiju mojih stopa na tlu. Nijemi svjedok moje posjete, izdajica, znak da sam tamo, unutra. Kako idem dalje kroz ovu pustoš osjećam promjenu koja se dešava. Ne vizuelna- hemijska. Osjećam blagi smrad. Smrad postepeno jača kako idem dalje, nagovještavajući direktnu proporcionalnost svog rasta u odnosu na moje napredovanje. Ako nastavi da raste, moje oči će bezuspješno pokušati da luče suze. Suza neće biti, u ovom svijetu ih nema.

Smrad, smrad, smrad… Smrad koji znači samo jedno- LAŽNI ANĐEO!

            On je već tu?

On je uvijek tu. Možda ga i sretnem. Idem dalje. Sada se dešava i fizička promjena. Trulu, suvu travu zamjenjuju kamene ploče. Kamenje je staro koliko i sam svijet. Ovo su prve oblikovane ploče poslije velikog praska. Prvo su bile male, mikroskopske ravni, male ploče- atomi koje su se širile zajedno sa svemirom, postale pločaste ćelije, pa pločasti fragmenti, pa ploče od kamena na putu od kamena. Bio je to put u svijetu. Put koji moram preći da bih našao njegov kraj. Na njegovom kraju je moj kraj. Svijet je mrtav, put je mrtav, ja sam mrtav, samo mi još treba kraj.

            Hodam putem. Obuća sa svakim korakom vrši pritisak na ploče koje su bile stare kad je Bog bio dijete, ali one ipak ne pucaju. One odolijevaju. Da li to znači da sam dobrodošao? Vjerovatno. Dobrodošao sam u Tamo nekom svijetu.

            Idem dalje. Pogled mi je fiksiran na mrtvo tlo ispred mene. Ne usuđujem se da pogledam svoje tijelo. Uporno me proganja misao da sam deformisan. Deformisan sam od trenutka kad sam prošao kroz vratnice. Bio je to uslov za koji mi niko nije rekao, viza za ulazak u ovaj svijet, neka vrsta danka koji sam platio da bih vidio svoj kraj. Možda i nije tako, ali uvjerenje u meni je dovoljno jako da se ne usudim pogledati.

            Put se pruža ravno ispred mene, ali izgleda da se gubim. Zalutaću u ovom, Tamo nekom svijetu. Zalutaću i doći na pravo mjesto, ako ne zalutam, onda bih se mogao izgubiti i završiti ko zna gdje. „Pogled pred sebe, prati put, ne gledaj tijelo.“

            Ove riječi sam usnio pred polazak kojeg nije bilo. One su mi neophodne da bih zalutao na pravo mjesto. Toliko puta sam ih ponovio, da su same pristale da se povuku u moj cerebelum i tako mi ostavi prostor za formiranje ovih misli. Glas, moj glas, glas koji ponavlja ove riječi, postaje sve tiši i tiši, što je dobro. Moje uvjerenje mi govori da su moje glasne žice počele trunuti, snaga mrtvila raste, znači sve sam bliži i bliži… Moja logika mi kaže da se prostor oko mene počinje zbijati, da gubim energiju zbog nečega što usisava sav život u sebe, time me slabeći. Moje uvjerenje i moja logika se slažu- bližim se kraju, ili se kraj bliži meni, to nije bitno, bitno je da sam blizu.

            Kad bih priču o svom putovanju završio ovde, izgledala bi kao crno predviđanje, kao da ću urzo umrijeti, ali ne, idem dalje.

            Dolazim do nekakvog grada. Pust je. U njemu se može čuti nekakvo zujanje, pulsirajući zvuk cijepanja bubnih opni. Shvativši da mogu da čujem osjetio sam da je možda sve u redu, jer već dugo nisam pogledao svoje tijelo niti osjetio ništa na njemu, kao da ga nema. Takođe, tek sad primjećujem da je smrad lažnog anđela ovde užasan, nepodnošljiv. Razoran je, nije mi jasno kako se ne rasplinem pod naletima čestica koje ovo biće ostavlja za sobom.

            Grad i dalje zuji. Kamene ploče koje su napravile put ovde se nalaze svuda. Neke se čak nalaze na zgradama. Jasno mi je. Tamo neki svijet guta Ovaj grad, zato su ploče gore među zgradama, odnosno zgrade dole među pločama. U svoj toj smrtnosti, starosti i bespuću, ja se šetam kao radoznali turista. Gledam lijevo i desno, pokušavam odgonetnuti šta je dovelo do sveega ovoga. Vjerovatno nemarnost.

            Nailazim na malo udubljenje u zemlji. Veliko je taman toliko da u njega mogu stati četiri automobila. U sredini tog udubljenja vidim nekakvu spodobu koja bespomoćno pokušava da se pomjeri. Upirem pogled pokušavajući da shvatim šta je u pitanju, ali mi ne ide od ruke. Ono se miče, ali toliko čudno, hrpa nepravilnih pokreta mi ne dozvoljava da utvrdim da li ovo čudno biće ima glavu i ekstremitete, ili se radi o nečemu drukčijem, čudnijem.

***

            Čudno je… Toliko puta sam slušao o relativnosti vremena, toliko puta čitao o njoj, vidio je kod drugih, a onda… Onda sam trepnuo. Trepnuo sam kapcima za koje nisam bio siguran da postoje. Dao sam tijelu 0,37 sekundi (bar sam tako mislio) koliko mu je potrebno da odmori oči pomoću kapaka, tako da mogu da vidim. 0,37 sekundi da se smirim, da udahnem jedan kratki dah. 0,37 sekundi da formiram misao o onom što vidim ispred sebe, u jami, nešto naoko živo, ali razumu neobjašnjivo. 0,37 sekundi… trajalo je 3 godine.

            Otvaram oči. Jama je nestala… Spodoba takođe. Uslovljen sam tim jednim treptajem, pa moram reći „u tren oka“, ali taj tren je bio sve samo ne kratak. Šta me je nagnalo da otvorim oči? Smrad. Vratio me, u tren oka, u Ovaj grad, gdje sam stajao prije tačno prije 0,37 sekundi. Smrad. To je ono što moram da pratim. Međutim, smrad je svuda, ne znam gdje da krenem. U takvom stanju najbolje je ići pravo, ali pravo su zgrade, koje su dole među pločama, koje su gore među zgradama. Trepnuo bih ponovo, ali me strah da bi opet moglo potrajati čitav treptaj. Vibrirajući zvuk, treperenje, se vraća u bubne opne koje reaguju u skladu s okolinom. Sve pulsira. Moram da čučnem. Instinktivno, kad sam čučnuo dodirnuo sam tlo. Prašina, koja u sebi nosi atome svih praotaca, u kojoj, smrvljene u prah, leže galaksije, prethodnici mizernog postojanja koje se usudilo da darne u taj vječni, sivi mir koji je neuznemiravan ležao… pa vjerovatno oduvijek. Polako dižem ruku iz praha i pepela u koji će sve otići, da bi odatle ponovo došlo.

            Ne, učinilo mi se! Nije moguće!

            Na žalost pokojnih svijetova, moram ponovo da zarijem ruku, ovaj puta i drugu.

            Iznenada shvatim: poslije treptaja tijelo mi se materijalizovalo. Prije treptaja stvarno nisam bio siguran da li se fizički manifestujem, ili samo hučim kroz Ovaj grad poput daha vjetra. Kako god, sada imam fizičku pojavu. Kakav god ciklus, kakav god zubčanik sudbine da se okreće. Pomjerio se za još jedan zubac, još jedan stepen u krugu.

            Naslanjam ruke na tlo. Da, nisam se prevario. Čujem ga. Čujem glas. Lažnog anđela. Čujem paradigmu antimaterije ovog mjesta, vremena, ciklusa, mene. Mogu da čujem taj užasni, naričući glas koji pjeva odu samoći, himnu uništenja. Zove. On zove, izaziva. Zna da sam tu.

            Njegov um, njegovo anti-ja komponuje melodiju od koje pucaju mnogo jače glave od moje. Zašto onda ne umrem? On vrišti da bi mi pokazao gdje je, a ubiće me kad tamo dođem. Sad već vidim da se nije radilo o pukom lutanju. Došao sam na mjesto gdje su svi snovi u povoju, došao sam na rodnu grudu noćnih mora koje su mi pokazale postojanje tako užasno, da su olovke koje su ih bilježile propričale od muke i povraćale tintu koja njedri takav užas. Znam šta moram da uradim. Došao sam zbog toga. Moram da ga dodirnem. Moram da ga pogledam u lažne oči praznine. Da uzmem njegovu ruku u svoju. Moram da ga neutrališem, a i on mene. Prije toga, međutim, moram da uradim nešto drugo: moram da de-evoluiram. Izgleda da ironija obitava u svim mogućim univerzumima, pa i u ovom. Zbog nje će čovjek koji je došao da uništi životinju, morati da se ponaša kao životinja da bi našao životinju koja se ponaša kao čovjek i hoće da uništi čovjeka. Ironični paradoks koji za rezultat ima moje puzanje na sve četiri i pipanje tla u potrazi za demonskim krikom koji pjeva koordinate moje propasti.

            Ne ličim na psa, da se odmah razumijemo. Pas bi dostojanstveno stao i naćulio uši, zatim bi krenuo da utvrdi ko to tako urla na ovom pustom mjestu. Ja više ličim na ambulocetusa. Vratio sam se u doba kada se slušalo trbuhom. Ležim u prašini i pokušavam da odredim odakle dolazi ovaj lažno-anđeoski glas, pritom ostavljajući otisak gmaza sa ljudskim ekstremitetima. Svaka čast! Ko god da upravlja ovim, natjerao me da poprimim više primitivnih formi odjednom.

            No, na stranu moja razočaranost samim sobom, ovaj munjeviti silazak liftom niz ljestvicu evolucije urodio je plodom. Mogu da ga čujem. Znam gdje je!

            Brzo puzim preko ploča nad zgradama i vijugam između zgrada nad pločama. Idem da završim ovo, puzim prema kraju.

            Vrlo brzo izlazim iz Ovog grada. Sad kad sam naučio da slušam tlo, zaboravio sam na zujanje u ušima, na vibriranje okoline koje moji bubjići detektuju, ali evo, vratilo se sad da me podsjeti koliko sam osjetljiv, jer upravo na taj način mogu da osjetim bol. Vibriranje se pojačalo, samim tim počelo je da narušava moje, u postojanju ionako nesigurno tijelo. Moje tijelo počinje da se giba. Uskoro će vibracije da postignu potrebnu frekvenciju i moje tijelo će pući.

            Moram da požurim. Ne smijem da posustanem sad, blizu sam.

            Izašao sam na poljanu koja izgleda lijepo koliko može da bude lijepo nešto što sakuplja snove i pretvara ih u prah. Lijepa onoliko koliko može da izgleda, okupana prahom noćnih mora koje se vrte u kovitlacima vriskova sa kojima su se jednom i zauvijek završile. Sad ga čujem jače nego ikada, pjeva preko cijelog mog trbuha, a dlanovi kad doirnu tlo, sami odskaču u vis da bi proveli što manje vremena uronjeni u pjesmu kraja. On je pravo ispred mene. Nije daleko, ali ne mogu da ga vidim. Noćne more u prahu, recept za insomniju, sada kovitlaju sve jače i jače. Frekvencija vibriranja postepeno se povećava, a sa njom i bol, bol koji je rezultat napinjanja mog tijela koje, ovaj put sam siguran, neće još dugo izdržati.

            Moram učiniti napor, moram dalje. Samo jedan pogled, jedan dodir…

            Probijam se polako, preko dlanova i trbuha sada urla! Razaznajem sklop samoglasnika OOOOOOOOOAAAAAAAAAOOOOOOOOOAAAAAAAAAAA! Dubok i postojan, zvuči kao pjevanje monaha sa Tibeta koji se odrekao vjere i posvetio zlu. Tako sam blizu, a bol je sve jači i jači. Da mi je još samo par koraka, praktično sam tu!

            Kroz kovitlac ništa ne vidim. Idem vođen zvukom koji pliva preko moje kože, dok moje uši upijaju pomjeranje prostora i vremena na način koji mi lomi tijelo. Noćne more u prahu lijepe mi se za misli i počinjem da vidim, u svom bolu i agoniji, pse koji proganjaju djecu, ljude koji padaju sa zgrada, ženu koja se davi… i vriskove. Sve se završava vriskom.

            Mislim da shvatam. Sakrio se u kovitlace, ali ne od očiju, nego od misli. Neću ga ugledati, nikad nisam ni mogao. Onog trenutka kad sam vidio more, izgubio sam vid. Moje misli su organi vida u ovom mikseru ljudske nesreće koja nije uspjela u svom naumu.

            Moram upiti što više noćnih mora, samo tako mogu da mislim na onu u kojoj se skrio. Moram da otvorim usta, moje nepce je katalizator ovog nesretnog praha. Legao sam cijelim trbuhom po tlu i zinuo. Slušam i gledam…

            Sjedi u pozi potpune smirenosti, dosegnuo je nirvanu. Pjeva i dalje, ali sada zvuči mnogo glasnije. Njegova OAOA mantra ne prestaje. Još ne mogu da ga pogledam, vidim samo siluetu. Bol koji nastaje usled vibracija se utrostručio i sad sam već na granici da mi tijelo pukne, male pukotine se pojavljuju sa strana na bokovima, kao strije, počinjem da popuštam… Izdržaću još malo, moram, tako sam blizu…

            Jedva čekam da ga pogledam ustima koje prikupljaju tuđe misli i snove, jedva čekam da ga dodirnem uhom koje prikuplja užasnu stvarnost i njom mi lomi tijelo. Jedva čekam da mu vratim postojanje na koje me natjerao, a da uzmem svoje koje sam mu morao dati, pa da umremo obojica!

            Već vidim koljena, o, kako mu je koža siva! Užas!!! Još malo, još samo malo!

            Već vidim nos, usta, već vidim…

            Ne…Ne!Neeee!

            Ljuštura!

            Ljuštura.

            Ljuštura…

            On nije tu. Onaj koga sam trebao ubiti da bih umro, onaj koga sam trebao dodirnuti da bi prah ostao prah a postojanje ostalo postojanje. Onaj koji je druga poluga ovog medijana, koji definiše stanje i otpočinje kraj- NIJE TU!

            Pobjegao je, otišao, izašao, kako god! Ostavio je ljušturu, ništa više. Kroz nju se noćne more sudaraju jedna o drugu, prah se trlja česticom o česticu i stvara zvuk koji me dozvao ovamo.

            Pretvorio sam se u ništavnu spodobu da bih došao do ovde. Slušam pjesmu i vidim lažnog anđela, a ni jedno ni drugo nije tu.

            Misli su se toliko nakupile na nepcu, da ću morati da povratim. Pjesma, ne, jeka ove ljušture je zaglušujuća, moraću da ustanem, da ogluvim. Ne znam da li ću uspjeti, ali moraću da se udaljim odavde, prije nego mi vibracije skrše tijelo koje je pri kraju. Prije toga, učiniću nešto drugo.

            Zatvoriću oči koje nemam. Trepnuću čim god treba, samo da u jednom jedinom treptaju vidim mrak koji mi treba da odmorim. Da odmorim tijelo i um, da formiram nove misli. Samo… 0,37 sekundi…

Autor: Damir Stakić

Fotografije: