STEPENICE

Ušli su u salon. Njen muškarac se pozdravio sa ostalim gostima i s ponosom je predstavljao kao „svoju“ Žulijet – jer ona sada beše Francuskinja!

Heleni tavanica poče da se okreće…

„Eno je! Mora da je to ona…“ – pomisli ona iznenada ugledavši nešto crno što je prohujalo na balkonu i sakrilo se iza sluškinja, a onda se ponovo otkrilo. Beše to Petrina haljina. Onda ugleda i njen desni profil i osta preneražena. Nije je zamišljala tako slabašnu.

Pretpostavljala je da nije prebolela porodičnu tragediju i ježila se pri pomisli da je možda istina ono što se pisalo po novinama, o njenoj mentalnoj slabosti. Ma kakvi! Zar ovakva žena da poludi? Oni su sve hteli da ih unište, zato su joj i satrli porodicu… mislili su da će i ona poginuti zajedno sa njima…. ali nisu se nadali da ona neće biti u kolima… Misle… šta mari… još bolje, poludeće kad vidi da su svi mrtvi… Ah! Čemu gnev? Smiri oči, draga, gledaju te!

 Petra je zgrabila gelender, zagrebavši noktima po njemu, prezrivo posmatrajući svoju večerašnju publiku sa unutrašnjeg balkona. Helena čak primeti i njeno škrgutanje zubima: po obrazima joj se ocrtavalo sevanje vilica. – „Ah, kako je divna! Gle, portret… nešto baš i ne liči na nju… Kakve lepote ima u njenoj pozi, kakvog dostojanstva! Ali čemu toliko… gneva u njenim pokretima? Da nije i ona kao ja… primorana… da glumi? Koješta! Kako divnu crnu kosu ima… Kakva elegancija… Ili je možda još uvek u žalosti? Da… zato je u crnom… jadnica.“

–           Žulijet? – upita njen klijent, no ona beše zaboravila da se tako sada zove, beše još i zanesena i očarano posmatraše Petru koja je zaljubljeno posmatrala Dmitrija – Žulijet! – obrecnu se on, zamalo ne zapenivši od besa i ona se trže – Oprostite, zamislila se nešto… Ljubavi, šta to gledaš? A, da, o njoj sam ti pričao letos, kad smo bili u Nici… Ona je naslednica, no, ako se sećaš onih novinskih naslova… Pričaju… to nije bila saobraćajna nesreća, ta ko još veruje u to?! – reče on i zbog nečega se nasmeja gledajući njene oči, i dalje prikovane za balkon na kome stajaše Petra – Sećaš li se kako su svi izginuli? – pokušavao je dopreti do njene pažnje – To je odista strašno. – opet se zacereka. Nije dobio odgovor.

Nedugo potom, Petra siđe niz stepenice i pridruži se društvu u kome je stajao Dmitrij. Žulijet nije skidala pogled s nje, kao da je od životne važnosti da je ne izgubi iz vida. Klijent reče da treba da im se približe, da joj čestitaju. Ona sva presrećna zgrabi klijenta ispod ruke kao da mu je zaista devojka i uputi se sigurnim korakom ka slavljenici.

Gledala ju je i bila svega dvadesetak santimetara od nje. Nije se mogla načuditi. Bilo je u Petri nečeg izveštačenog dok se osmehivala, nečeg površno odrađenog oko čega namerno nije htela da se potrudi, nečeg što je ličilo na sve osim na smeh. Darja se takođe nije smešila. Petra to spazi. Njen se pogled zbog toga i zaustavi na Darji – njih dve se gledaše nekoliko trenutaka i Petru prođoše žmarci – osetila je kako Darja zadire dublje ispod onoga što je namenila ljudima da pokaže večeras. Ta je žena čudna… zašto li, Bože?

Osećajući nelagodu i tenziju, Darja natera sebe da joj se nasmeši i sledeće sekunde nasmeši se i Petra, kao da nije to mogla učiniti dok led ne probije čudnovata gošća. Tada Petra požele svima dobrodišlicu, okrete se Dmitriju, on se saže i poljubi joj ruku, govoreći nešto što Darja nije mogla čuti – bila je kao gluva, čulo sluha bilo je zaglušeno slikom žene kojoj se divila, koju je žalila, koju bi se drznula smatrati svojoj sestrom kada bi imala prava na to. Volela je Petru od kad je saznala za nju. Ona je za Helenu bila jedna od onih ličnosti čijim se životima teše i inspirišu oni koji imaju manje sreće.

I dok je Helena o tome razmišljala, na Petrinom licu u nekoliko trenutaka zbila se čitava drama. Darja u njoj vide sebe i umalo ne vrisnu od užasa. „Ta je žena nesrećna – ona nema nikog!“

A onda se desilo nešto i Darja osta opet zatečena. Nepojmiva metamorfoza izvrši se u čitavom Petrinom biću dok joj je Dmitrij govorio nešto, ljubeći joj ruku. Darja pogleda oko sebe – dobro je, to niko nije primetio sem nje. A ona će to čuvati… gle, kako se grle! Mora da se poznaju odavno…

Petra i Dmitrij se povukoše i osamiše. Izašli su u park da nasamo razgovaraju.  O čemu – Darji je to bilo više nego očigledno. Nije znala koje će reči reći jedno drugome, ali znala je tačno koji će pogled, koji dodir kada pasti.

 Stajala je i krišom posmatrala kroz prozor njihove crne siluete stopljene s noćnim senkama, osmehujući se svaki put kada bi pogodila šta će uslediti.

Na kraju, posle nekih dvadesetak minuta, Dmitrij se sagao i, sasvim nežno, skoro plašljivo, tek blago dotičući Petrinu kožu toplim vrhom svoje donje, punije usnice, poljubio onu tačku gde se završava vilica i počinje njen vrat. Darja uzdrhta. Trže se, skrenu pogled i, prekorevajući sebe, odmaknu se od mesta sa kog ih je mogla gledati.

–           Znači tu si… – začu ona dobro poznat i ništa manje mrzak glas iza sebe. Bio je to njen klijent – …svuda te tražim, ljubavi. Dođi na časak. Želim te blizu sebe… – reče, približivši joj se mnogo brže i agresivnije nego Dmitrij Petri i šapnu joj, sasvim blizu uha -…želim te odmah! Idemo, tu blizu, pa ćemo se brzo vratiti. Stići ćemo na tortu, ne brini se… mada ruke će nam biti prljave. – podrugljivo je dodao, nasmejavši se poput hijene.

Bila je ovo već peta godina od kako radi kao prostitutka. Koji joj je ovo klijent po redu – nije želela, a nije ni mogla znati. Prestala je da broji klijente, sada je brojala samo radne i neradne dane. Ali iz nekog razloga, sada je osećala veći stid nego kada se spremala da izgubi nevinost. „Ne ovde!“ – molila se u sebi – „Samo ne ovde. Ne želim ovde! Skot nezasiti…!“ – mislila je u sebi, mehanički se potčinjavajući njegovoj volji, puštajući da je vodi njegova ruka koja je zgrabila njenu kao da vodi kravu za ular. Hodala je sa njim, korak iza njega, probijajući se između stabala parka, gde ju je odveo, tražeći zgodno mesto. Plašila se da će ponovo naići na Petru. Videti nju, sada… To bi je dotuklo!

On se zaustavi. „Tu, dakle.“ – pomisli ona, čitajući mu iz pogleda. On poče da joj zadiže haljinu i, zgrabivši je iznenada rukom oko struka, poče da je ljubi po vratu, ujeda i da se i sam drugom rukom raskopčava. Nešto se u njoj pobuni i ona se otrže od njega. Na čas on zastade zbunjen – „Uživela se u ulogu Parižanke – provocira, pa odlaže, odbija da odmah da… Majstorica!“ pomislio je, a onda, time dodatno uzbuđen, histerično se smejući, navali na nju još jače, pokušavajući da joj skroz podigne donji deo haljine, sećajući se da joj je naređeno da ispod ne oblači ništa.

Darja se opet otrže.

I potrča.

On, preneražen, uspe nekako na brzinu da se zakopča i potrča za njom. U trku, ona otvori kopču i zbaci sa sebe njegovu safirnu ogrlicu. On se saže da je uhvati, Darja mu izmače. Nisu bili daleko od ulaza.

Utrčala je u dvor. On nije mogao odmah, dok se ne zakopča, da ga gomila ne gleda tako raspojasanog i zgužvanog. Darja je tu dobila na vremenu.

Ali šta posle? Nije mogla da razmišlja. On je, evo, već blizu.

Ona se pope uz stepenice i potrča, uletevši u prvu odaju čija joj kvaka pade pod ruku. Uđe unutra i zaključa se, ne paleći svetlo.

–           Od koga se kriješ? – začu iznenada ženski glas iza sebe.

Cela se sledeni i osvrnu se.

Ništa nije mogla videti u mrklom mraku, ali nije sumnjala. Prepoznala joj je glas. Da bi potvrdila svoje sumnje, Darja upali svetlo. Da. To je bila Petra.

Sedela je u mraku, u kožnoj naslonjači i ujednačenim pokretima mazila po glavi sibirskog samojeda čija je njuška počivala na njenom desnom kolenu. Njegove kristalne oči bile su verna imitacija oštrih očiju njegove vlasnice, dok je njegovo belo krzno podsećalo na odbljeske malokrvne, bele Petrine puti. Pas se blago uznemirio, skrenuvši pogled ka pridošlici, ali umirujući pokreti njegove vlasnice po njegovom krznu opiše ga, on ne zalaja, već zatvori oči i poče zevati. Petra je, međutim, čudnovatim pogledom posmatrala zadihanu gošću kojoj nije uspevalo da progovori ni reč.

Začu se tiho kucanje.

( 8. poglavlje romana „Martirij“)

Mirjana Stojanović

Izvor fotografija: akamaihd.net

Nema komentara

Ostavi komentar