Stendal, „Crveno i crno“ – Društveno, političko, religijsko i ostala licemerja.

Svaki roman je na svoj način hronika doba o kom govori, a umešnost i (ne)svesna namera autora jesu ono što će odrediti njenu smer i ishod. Stendalov najpoznatiji roman, kod nas poznat pod svojim okrnjenim nazivom „Crveno i crno“, u svom originalnom nazivu „Le Rouge et le Noir: Chronique du XIXe siècle“, iliti „Crveno i crno – Hronika 19. veka“ eksplicitno stavlja da znanja čitaocu gorespomenutu činjenicu. Iako Stendal podnaslovom tvrdi da je u pitanju hronika 19. veka, radnje romana odvija se tokom početka 19. veka, u Francuskoj, za vreme Burbonske restauracije, i traje svega nekoliko godina. Međutim, Stendal je, očevidno, bio više nego ubeđen da će vrednosti koje su vladale tokom tog perioda, ako ne vladati tokom čitavog veka, a ono makar ostaviti uticaj i unekoliko odrediti čitav vek. Takođe, Stendal je tvrdio da je roman pisao za neke buduće generacije, čime je jasno prolongirao dijagnozu i upotrebu svog dela. Koliko je Mari-Anri Bel, poznatiji pod pseudonimom Stendal, bio u pravu, ostavićemo istoričarima da procene.

Kao što je i predvideo, roman „Crveno i crno“ nije prošao zapaženo po objavljivanju (1830. god.), budući da je većinski čitalački ukus i dalje bio čvrsto na strani romantizma, a danas je roman „Crveno i crno“ i te kako poznat kao jedan od preteča ili začetnik realizma, i kamen temeljac psihološkog romana. Uprkos inovativnosti, zbog koje i zauzima izuzetno visoko mesto u svetskoj književnosti, roman je neminovno prožet i romatičarskim zaostavštinama, u ovom slučaju – prenaglašenošću emocija i idealizmom.

Dve boje koje krase naslov, crvena i crna, simbolički označavaju dva društvena poziva – crveno – vojni, a crno – sveštenički, kojima teži naš glavni lik, Žilijen Sorel. Sličnost između glavnog junaka i autora je naglašena – obojica ostaju vrlo rano bez majke, nemaju naklonost oca, uzdišu za Napolenom, dive se Rusou i Volteru, i što je najbitnije za sam roman, drage volje se upuštaju u ljubavničke pohode. Iako postoje više nego očite sličnosti u karakterima Žilijena i Stendala, autor je iz stvarnog života, ali ne iz ličnog iskustva, preuzeo neke od najbitnijih mesta iz romana, tačnije – dobar deo Žilijenovog profesonalnog puta, kao i konkretan zločin koji je odredio njegovu tragičnu sudbinu. O čemu je tačno reč, nećemo da kažemo, kako ne bismo pokvarili užitak svima onima koji će se jednog dana latiti ove knjige.

Kao što najavih u naslovu ovog teksta, ako bi jednom rečju morali da označimo tematiku romana, ta reč bi morala biti – licemerje. Stendal se izuzetno kritički odnosi prema arostorkratskoj kasti onoga doba, i čitav roman je uistinu jedan šamar visokoj klasi Francuske 19. veka. Zaista, ovaj roman bi svakako zaslužio da bude izazvan na dvoboj zbog uvređene časti, kao što su običaji iz tog perioda. Međutim, kakva je to čast, koja je ukaljana ovim romanom? To je ne stečena, već nasleđena, ili čak kupljena čast, ona koja formalno pretenduje na vrline, a do srži je ispunjena manama. „Crveno i crno“ obiluje likovima koji su zaslužuju prezir, ako ne zbog čitavog sklopa svog bića, a ono makar zbog dela. Žilijen Sorel, dvadesetogodišnjak, veoma prvlačnog izgleda, načitan i neformalno obrazovan, ambiciozan dozlaboga i bez dovoljno postojanih skrupula, očit je primer licemerja kojim je prožet roman. Iako je Žilijen glavni lik, mi u njemu vidimo preteču književnih antiheroja, jednog od onih nesretnika koji u nama izazivaju više gađenja i sažaljenja, negoli divljenja. Ruku na srce, Žilijen poseduje i određena moralne kvalitete, ali upravo zbog toga on predstavlja oličenje licemerja, jer, za razliku od ostalih učesnika ove priče koji su manje-više lišeni istinskih kvailteta, on prelazi preko svoje savesti više puta, a sve zarad uspeha koji je za njega glavni pokretač. Kao sin tesara, kog je lokalni verijerski lekar naučio istoriji i latinskom jeziku, Žilijen je, čitajući Napoleonov „Dnevnik sa Svete Jelene“ ubrzo počeo da sanja o visokom društvenom položaju, i ta ambicija je zvezda vodilja koja je i odredila njegov put (pad). Shvativši da je put ka uspeh popločan vojničkim ili svešteničkim pozivom, Žilijen se prihvata ovog drugog, iako se tokom čitavog romana preispituje da li je pošao pravim putem. Pošto se u Verijeru, gradu u kom se rodio i živeo, ali koji je zbog svoje provincijalnosti gušio njegovu ambiciju, dakle kada se pročulo da mladi Žilijen poznaje latinski jezik vrlo dobro, i da ume da izdeklamuje bilo koji deo Novog zaveta, gradonačelnik uzima Žilijena za vaspitača svoje dece.

Od tog događaja počinje Žilijenov uspon, ali i pad. Bolest njegove ambicije ne preza ni od čega, i on korak po korak osvaja srce gradonačelnikove supruge, koja je 10 godina starija od mladog Žilijena, koji je u dom de Renelovih stupio kada mu je bilo 20 godina. Ako je iko istinski junak ovog romana, to mora biti gđa de Renal, jer je ona uistinu žrtva i junak – junaštvo je rezultat njenih urođenih kvaliteta, a žrtva neminovnost krutih i sveprisutnih i sveprožimajućih društvenih načela.

Svet u kom sve više živi i diše Žilijen jeste svet licemerstva, društvo dvoličnosti, površnosti i jedne od glavnih karakteristika tadašnje aristokratije – dosade. Sve dublje plivajući u tim vodama, Žilijen primećuje učmalost odnosa i ideja koje vladaju višom klasom, i u sebi se gnuša rigidnosti tih površnih duhova koji govore samo ono o čemu treba da se govori, i koji misle – ako uopšte misle – tuđim glavama, i to glavama koje su već odavno sve rekle. Međutim, Žilijen ni u jednom momentu ne pokušava iskreno da se suprotstavi takvim pogledima, već, iako u sebi pljuje po njima, u praksi čini sve ne bi li upravo uz njihovu pomoć dosegao do kakvog visokog položaja. Žilijen, oličenje licemerstva, tek u ponekim momentima biva svestan samog sebe – Ali zašto sam licemer i sada kada proklinjem licemerstvo?

crveno-i-crno-stendal-blacksheep-rs
Jedna od osnovni karakternih crta maldog Žilijena, koja će većim delom i odrediriti njegovu sudbinu, jeste njegova sujeta. Nošen na krilima kompleksa niže vrednosti – jer on je sin tesara koji se probija među plemićima – njegova sujeta ga tera da se dokazuje sebi, postavljajući sebi ciljeve koji više unižavaju druge nego što uzdižu njega, jer drugačije ne može – njegovo plebejsko poreklo uvek će biti kamen spoticanja i predmet omalovažavanja kod ljudi koji se, kao davljenik slamke, drže svog naslednog društvenog statusa. Žilijen iščitava i „zabranjene“ knjige, Voltera, ali se suzdržava da o njima javno govori, jer bi istog trena bio anatemisan od strane društva u kom je pokušavao da igra bitnu ulogu. I njegova sveštenička karijera bila je samo oruđe, jer je Bibliju iščitavao samo radi opšteg znanja, ne verujući u njenog Boga. U jednom momentu čak kaže „A zašto da ne”, nastavi Žilijen „ako postoji i neki drugi život?… Bogami, ako naiđem na hrišćanskog Boga, izgubljen sam; to je despot, i kao takav pun osvetničkih misli; njegova Biblija govori samo o svirepim kaznama. Nikad ga nisam voleo; štaviše, nikada nisam hteo poverovati da ga iko iskreno voli. On je nemilosrdan (i seti se nekoliko odlomaka iz Biblije). Užasno će me kazniti…

Ali dosta o Žilijenu! Treba nešto reći i o samom konceptu romana. Dakle – roman je sačinjen iz dva dela; prvi deo obuhvata Žilijenov život u doma de Renalovih, u Verijeru, a drugi deo ponajviše u domu markiza de la Mola, u Parizu.

Kako se priča razvija, tako mi upoznajemo likove Verijera, a najbitniji su – gradonačelnik, gdin de Renal i gđa de Renal, bračni par koji živi bez ljubavi, u sterilnoj astmosferi aristokratskog braka, koji je prožet učtivošću, obzirima i neizostavnom dosadom. Gđa de Renal tek po upoznavanju Žilijena shvata šta je ljubav, i u njenom padu, koji je podstaknut upravo ljubavlju, uviđamo nakaradnost i pogrešne temelje načela kojima se vodi viša klasa. Gdin de Renal je suvi materijalista, koji ismeva svaku emociju, i koji druge ceni onako kako i sebe – isključivo prema poslovnom uspehu. Tu su još i Fuke, Žilijenov prijatelj, Valeno, upravnik sirotinjskog doma, društveni suparnik gdina de Renala i čovek koji se već godinama udvara gđi de Renal, župnik Šelan, gđa Dervil, prijateljica gđe de Renal, itd, itd. U Bezansonu, u bogosloviji, susrećemo se sa opatom Pirarom, u kom se vremenom rađa sklonost ka Žilijenu, i koji će Žilijenu obezbediti mesto sekretara u domu markiza De la Mol. Pored markiza, tu je gđa de la Mol, i njihova deca, Matilda – čije će srce i čast osvojiti Žilijen, što će naposletku i dovesti do njegovog zločina – i grof Norber. Dakle, u drugom delu izlazimo iz provincije, i pratimo Žilijenov uspon u parsikom društvu. Još jednom naglašavamo da nećemo prepičavati roman, i zbog toga se u ovom momentu zaustavljamo, te prelazimo na još nekoliko opštih karakteristika.

Autor se na nekoliko mesta izdvaja iz priče, i obraća direktno čitaocu, komentarišući okolnosti koje prate roman. Za primer uzmimo sledeći pasus – Roman je ogledalo koje čovek pronosi putem.Ono čas odražava nebesko plavetnilo, a čas prljave lokve i kaljuže.Čovek korača noseći to ogledalo, a vi ga optužujete zbog nemoralnosti! Njegovo ogledalo održava blato, a vi optužujete ogledalo. Optužite radije drum sa njegovim prljavim lokvama, ili još bolje – nadzornika drumova koji dozvoljava da se na njemu nalaze kaljuže i skuplja blato.

Rekosmo da je roman „Crveno i crno“ začetnik psihološkog romana, prepun introspekcije, karakternih skica i analize osećanja i postupaka. Momenti introspekcije su neretko prožeti patosom, prenaglašenošću emocija, ali su i izneti na romatičarski način, te njihova melodičnost, konzistentnost i koherentnost ne odgovaraju stvarnom stanju unutrašnjih dijaloga (tok svesti). Međutim, Stendal je uprkos tome inovator, ulazeći u psihičke dubine i moralne dileme na, dotad, neviđen način. Današnji ljubitelj psiholoških romana bi možda našao da je način, na koji je Stendal izneo unutrašnji život, možda isuviše izveštačen, ali kvalitet napisanog se meri koliko sa vremenskom i prostornom univerzalnošću, toliko i sa vremenom u kom je pisan.

Razotkrivanje niskih pobuda, lažnih uverenja i uopšte korumpiranosti duha tadašnjeg visokog društva, u to vreme bilo je svakako šok, i današnjim književnicima bi bilo veoma teško da se u toj meri razdrmaju svoje savremenike, jer u naše vreme, licemerje je legitimno i opšteprihvaćeno oruđe u pohodu ka društvenom uspehu. Iz tog razloga možemo nostalgično da čitamo o vremenu kada su se ljudi pretvarali i krili svoje mane, a to je upravo ono o čemu je Stendal pisao. Zato, dok licemerje opet ne postane mana, pročitajte „Crveno i crno“. Nećete se pokajati.

Autor: Tihomir Stanišić

Fotografija: shopmania.biz

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.