Šta ti fali?

– Šta mu fali? – pita me Beka iznervirano.

– Otkud znam. Ništa, valjda. – kažem, i tek da se ne nervira previše, dodam ono što zaista mislim – Sladak je, baš.

– Pa daj, tebra, takav bombon ti se nabacuje, a ti hladna k’o boza, što bi rekla Zana! – poprilično negoduje – Još nisam čula da neko odbije nekoga jer mu ne fali ništa!

– Jebiga – kažem, trepnem, slegnem ramenima.

S druge strane…

– Jebiga – kaže on.

Ja ćutim.

– Znam. Kapiram sve. Krivo mi je samo što me nećeš.– nastavlja pomirljivo.

I dalje ćutim.

– Mislim, što je najgore, hoćeš me! – smeje se nemoćno i završava misao koju ni sama ne bih bolje formulisala – Hoćeš me. Samo nekog drugog hoćeš više.

A neko drugi leži zavaljen u svom krevetu, pušta domaći film, hrani me smokijem, puši svoju cigaru i urla na svog zeca… i na ostatak planete, uostalom. Bar na onaj deo planete u ljudskom obliku. Tu nema jebiga. Tu nema onog „šta hoćeš“ i „što nećeš“ i „šta sad“ i „šta posle“ i „šta ti fali“. Tu si dok ti je dobro i udobno. A to je dobro. I udobno. Bar dok ti ne padne na pamet ono nešto, zbog čega izgledaš kao tipičan ženski primerak – onaj iz teksta tabloidnog ženskog portala na temu „Razotkrivanje ženskog govora tela“. Iskreno se nadam da su ljudi u međuvremenu prestali da čitaju te gluposti, kao što ja nisam.

– Šta radiš ti sa tim pramenom? – pita on – ’O’š da ga pokvariš?

Trgnem se, vratim svoj uvaženi pramen kose na mesto, ako je uopšte postojalo, i ponovo ne znam šta da radim. Da se pravim da zec radi nešto strašno zanimljivo? Da, sigurno, kad bi zec sarađivao. Samo sedi tamo, žvaće, gleda me i kao da govori da sam kreten. Ja sedim tu, ne žvaćem, i takođe mislim da sam kreten. Sedim i smišljam nešto smisleno. … Kao da ljudi inače smišljaju besmislice. Nekad je stvarno teško misliti, majke mi.

– Otprilike mi je cela kosa pokvarena. Nema štete.

sta-ti-fali-blacksheep.rs

Slegnem ramenima, nasmejem se, i onda i to nervozno prestane da bude nervozno i ponovo bude samo udobno. Pomalo čudno, ali udobno. Bar veći deo vremena. Bar do trenutka kad se jedanaest spratova spuštate u potpunom mraku. Mrak u liftu nije udoban. Pogotovo kad i znaš i ne znaš šta bi sa njim. Pogotovo kad znaš šta bi s njim.

Nina je rekla da ću je oterati u ludnicu i da me ne razume. I ona je pitala šta fali bombon dečku. I zaista, opet nisam imala bolji odgovor od: „Ništa, valjda.“

I zaista. Ne fali mu ništa. Ama baš ništa. Pogotovo mu ne fali osoba kojoj nešto fali. Sjajnim ljudima treba dati sjajne priče, jer samo takve zaslužuju.Ljudi kojima nešto fali ne mogu dati sjajne priče sjajnim ljudima, jer ljudi kojima nešto fali samo žele ono što im fali.

A meni je falio neko drugi.

Autorka: Milica Stanisavljević

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.