Šta ako postoje loši ljudi

Nije bitno kada, gde i ko. Svi smo bili povređeni. Mada, ni to nije prava reč. Razočarani. Iznevereni. Svakome se od nas, bar jednom desilo da polaže nade u nešto, zapravo u nekoga i uloži sve svoje najbolje. Stavi na sto ono što jeste, što ima, pa čak i što nema, kako bi to „nešto“ uspelo. U tim trenucima mi očekujemo, naravno, isto i od druge strane. Od prijatelja, partnera, pa i člana porodice, ako su odnosi u njoj načeti.

Ali, šta kada to isto ne dobijemo?

Naprotiv. Kada nam se kao bumerang, direktnim hicem u glavu, vrati sve ono što smo očekivali, i nokautira nas neverovatnim razočaranjem? Šta kada ostanemo šokirani nečijim ponašanjem toliko, da ne možemo doći sebi?

Nema loših ljudi. Moja pretpostavka. Uvek nađem opravdanje za nečije ponašanje. Iliti, razloge. Tačnije, razloge. Načelo je uvek se staviti na tudđe mesto. U „tuđe cipele“. Zamisliti kako je tom nekome, posle svega što je prošao. Pa i kada to nije nešto veliko.

Nikada ne znamo zašto je nekome loše i zašto čini to što čini. „Budite ljubazni, jer svako bije bitke za koje ne znate“. I tako dalje. Slično i na tu temu. Ali, šta kada je nešto ono što se zaista razumeti ne može? A kamoli opravdati. Šta kada upoznate, ili, pak, pustite u život onoga za koga zaista ne možete naći objašnjenje?

Koga kriviti, njega što je jednostavno on, ili sebe, jer smo to dozvolili sebi? Kako to uopšte samom sebi oprostiti? A tek opet verovati…

Autorka: Gordana Bajović

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.