Srodne duše

– Kako meriš ljubav?

Bup! S neba pa u rebra. To je bilo pitanje kojim sam joj „upala na čet“.

– Tako što ne znam koliko još puta treba da spavam pa da se probudim i da nas bude troje na ovom svetu. Spolja – glasio je odgovor.

Tako Urednica i ja merimo nedostajanje. „Još toliko i toliko puta moram da spavam…“ Prvi put mi je to otkrila u našim dugim dopisivanjima dok je Žmu bio na terenu. Odlazila je na spavanje i rekla mi da mora da spava još sedamnaest puta pre nego što se Žmu vrati. Tada mi je rekla i u koje se sve likove iz knjiga zaljubljivala. Naravno, shvatile smo da se zaljubljujemo u iste. Kako je ona to objasnila: „Pa, eto, meni lepo, Žmuu lepo, i mirna Bačka.“ Tada sam joj i ja, doduše pomalo stidljivo, priznala da sam se zaljubila u nju i Žmua iz priča. I sve sam je detaljno ispitala. Kako su se upoznali, zaljubili, od kada su zajedno…

 – Kako je u vašem svetu? – usledilo je kontrapitanje sa druge strane ekrana.

– Nedostajajuće – odgovorih. – Otišao je u Španiju.

Večno divna Urednica je na to odmah uzvratila :

 – Šta će tamo bez tebe?

– Otišao je na skup mladih paleontologa.

– Vaaau! Mala, pa ti imaš svog Rosa Gelera!

Jednom sam je pitala i da li je moguće da ti nedostaje neko ko je tu. Tačno je znala na šta mislim i kako se osećam. Neko ko je prisutan u tom trenutku, leži pored tebe, grli te i ljubi, i i dalje ti nedostaje. Čak i kada je tu. On meni kreće da nedostaje pola sata pre nego što odem iz njegovog stana. I onda se ja nerviram što ja njemu ne nedostajem tako.“ Ništa nisam morala da objašnjavam. Jedan stiker je rekao sve. Tada sam se zapitala šta li bi tek rekao jedan pogled.

– Je l’ normalno da mi ponekad nedostaješ? Mislim, videle smo se samo jedanput u životu.

– Normalno je. Imam i ja te momente. A realno se jesmo samo jednom u životu videle. Ali se znamo MNOOOOOOOOGOO više.

– Ti si jedna baš nežna duša. Ovo je baš neobično, naše prijateljstvo.

Urednica je imala i čitavo objašnjenje na tu temu.

 – Mene naše sajber prijateljstvo podseća na neku romantičnu prepisku dve prijateljice iz 19. veka koje su se udale i žive na različitim krajevima države – sve su šanse da se nikad neće videti (ili nekad kad im deca budu odrasla), ali se neprestano dopisuju i tu su jedna za drugu. Znaš onaj Džejn Ostin fazon?

A nedostaje mi. I to često. I ponekad, kada je ova brzina života previše za nas, nas dve usporimo, lagano uplovimo u 19. vek i jedna drugoj napišemo poneko pismo. Čisto da se podsetimo da život može da teče i malo sporije. Ili kako ona to voli da kaže: „Podesi srce na lupkanje.“

– Sreća te je ovo 21. vek, pa možemo da se sretnemo – dodaje.

Naglašava da imam otvoren poziv za dolazak u P. Ja nju pozivam na našu žurkicu iako znam da neće moći da dođe. Tako smo se mimoišle par puta u tim dolascima i odlascima. Ali se nismo i razišle.

Na njenu opasku o Rosu Geleru, odgovaram da se „Prijatelja“ slabo sećam jer sam bila mala. I nastavljam da joj pričam o „našem“ svetu. Dobila sam blagu pretnju: „Nemoj to da radiš jednoj trudnici“ i srce.

A onda sam svoje srce podesila na lupkanje. Setila se koliko mi nedostaje. Kako je sve to neobično baš. Kako hiljadu malih staklića ponekad može da pomogne da se dve srodne duše spoje. Čak i u onom ne-romantičarskom smislu. Samo dve nežne duše koje se razumeju preko lista papira, ili u našem slučaju Fejsbuka. Jednom sam joj rekla da je Skajp logičan „apgrejd“ našeg prijateljstva. A potom dva koraka nazad, papir i olovka i pismo je gotovo. I njeno oduševljenje Rosom Gelerom, koje me prati i daje potpuno nov ugao gledanja.

– Mala, pa ti imaš svog Rosa Gelera!

Imam. A imam i divnu dušu koja stavi rajf sa mašnicom i jedina to tako vidi.

Autorka: Anđelija Anđelić

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.