Sreća je

Sreća je što moja sreća ne mora da bude tvoja sreća. Može, ali ne mora. I to ne mora da bude loše. Može, ali ne mora. Zamislimo da nije. Da tvoja sreća nije jednaka mojoj sreći. To znači da ima više sreća. A opet, nije da nas neko ograničava i kaže: imaš prava na toliko i toliko sreća. Što znači da je nečija sreća veća od druge. Ili da neko ima više, pojedinačnih sreća, od onog drugog. I to je malko nepravedno, neko će reći. Ali, opet, sam biraš koliko će biti tvoje džakče sreće. I ne, nema ograničenja. To džakče nije teško poneti – kao džakče krompira, na primer. Ono je skroz lako. Sa njim hodaš oblacima i ne p(rop)adneš. Svaki dan. Zamisli!

I ne, ponavljam, tvoja sreća ne mora da bude moja sreća.
Želim samo da ti kažem…

Razmisli o svom džakčetu sreće.

Kapiram, nemaš sve što želiš.
Jasno je, nema onog koga želiš, pored tebe.

Ali, nekada je samo dovoljno bolje se zamisliti, okrenuti se oko sebe, baciti pogled u svoje džakče i shvatiti da možda ipak nije sve izgubljeno, iako nemamo sve što želimo, iako možda nema više onih, koje volimo i koji su nam nešto značili.

 Pogledaj moje džakče!

Tu se nalazi onaj točeni sladoled, što smo deka i ja voleli da jedemo, pa posle sednemo na vozić i vozimo se do fajronta. Deka je, mada šećeraš, voleo točeni sladoled. Namignuo bi mi, što je značilo, mami ni reč o ovome, pa bismo se zasladili. Mešano – jagoda i vanilla, plus preliv – čokolada! Znaš, deke više nema, ali me i dalje čini srećnom točeni sladoled. Uvek jedem tu, proverenu kombinaciju. Valjda pokušavam da vratim onaj stari, ukus detinjstva, šta znam. Skoro sam, baš, pričala Lenki, o deki i meni, na voziću, kako jedemo točeni sladoled. Ona nije upoznala deku, ali je imala priliku da proba točeni sladoled. Dopalo joj se, baš.

sreca-blacksheep.rs

Sreća su moje nove, crvene pantalone. Prvo, jer volim crveno. Drugo, jer crvene pantalone je voleo deka. Kad smo bile male, deka je nama, unukama, pevao neku pesmicu, iz svoga detinjstva, u kojoj su se pominjale crvene pantalone. Ako me ikada sretneš i setiš se, podseti me da ti otpevam, sećam je se. No, baš se potrefilo da mi je mama kupila crvene pantalone. Nije se desilo da jednom odem u Palanku, da mi deka, već sa vrata, ‘mesto pozdrava, ne zapeva. Zato volim moje nove, crvene pantalone.

Sreća je Pelivan. Svaki put, kada bih otišla u Palanku, deka i ja iskuliramo sve ukućane i pođemo na bozu. Zapravo, deka bi pio bozu, ja bih pila špricer. Špricer je, ako ne znaš – boza plus limunada. Usput bi se deka ispričao sa simpatičnim čikom iz Pelivana, koji je, već navikao na naše posete, umeo ponekad da u onaj moj špricer ubaci poneku kuglu sladoleda. Bućkuriš, misliš? E moj ti, nema ničeg lepšeg, tokom leta! Danas, kad odem u Palanku, takođe se ne dešava da ne svratim u Pelivan. Sada, sa mamom ili bakom. One uglavnom piju limunadu, jer, kažu, boza im je preslatka, moje – zna se.

Sreća je sećanje. Znaš, sasvim je prirodno da mi je žao što On više nije tu. Ali, sasvim je sreća, jer imam sećanje, kome uvek mogu da se vratim i, makar na kratko, oživim svog deku. Ja ne idem često u crkvu ili na groblje. Ali mislim da sveće i cveće i ne mogu da ožive. Ono nas samo zavarava. Reči su te, koje oživljavaju. Reči i fotografije. Reči, fotografije, ali i sve ono lepo, što smo radili ili smo želeli da radimo zajedno. Točeni sladoled. Crvene pantalone. Pelivan. Pesma. Šala. Diskretno zadirkivanje bake. Prženo jaje – palačinka, koju nam baka spremi za doručak. Čajna kobasica, uvijena u papir i imenovana za svakog od studenata u porodici – da ne odvaja. Čestitke za Osmi mart.  Mrštenje kad se na teveu pojavi Keba. Imitiranje smeha Sanje Marinković, “to je ona HA HA HA” . Nepropuštanje svake muzičke emisije. Simpatisanje Lepe Lukić. Politika. Marele, kod komšije Safeta. Štitnici za kolena, za sportiste (i još ponekog, očigledno). Moja mala matura i njegova velika sreća, jer se vidimo poslednji put, mada toga trenutno nismo svesni.

 Srce. Veliko ko Rusija.

I zato, sreća je i sećanje.

Ovo je tek delić. Pričaću ti već nekad šta još nosim na leđima…

A ti?

Još uvek nisi siguran šta sve da strpaš u svoje džakče?

Dobro razmisli.

Neću da te plašim, al nekad nas sreća ponese, pa u džakče strpamo i nekog ili nešto, čemu tu možda i nije trebalo da bude mesto. Posle se kajemo, ali obično bude kasno. Već je džakče otežalo, (pro)palo se kroz oblake.

Zato, pazi.

I voli.

 Autorka: Hristina Petrović

Fotografije: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.