Srđan Gagić: „Sloboda je u potrazi!“

Ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis poezije na  ,,44. Ratkovićevim večerima poezije“ je jedan od urednika našeg časopisa i časopisa Balkan Express Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Svojom poezijom slika i odgoneta stvarnost, a kao urednik pronicljivo upućuje druge na prave staze stvaranja. 

Za devet meseci na blacksheep.rs uradio je dvadesetak interesantnih intervjua sa mladim umetnicima, a sada je došlo vreme da i mi ponovo razgovaramo sa njim.

 

 

Na jednoj od najvećih pesničkih manifestacija ,,44. Ratkovićevim večerima poezije“ dobio si nagradu za najbolji, neobjavljeni rukopis poezije.  Sledeće godine u ovo vreme će tvoja prva zbirka pesama ugledati svetlo dana. Ko je spremniji za to – ti ili pesme?

 

Kada ste mladi i pritom pišete u nekom dužem vremenskom periodu, prirodno je da iščekujete da vam se desi takva prilika i to iz čisto praktičnih razloga – ona znači svojevrstan obred inicijacije u pesnika, štedi vam novac potreban da se objavi knjiga pesama, daje vam do znanja da neko prepoznaje ono što pišete, a možda nekad nekom ko je pročita bude i važna.  Pored svega toga, knjige mogu biti veoma korisne leti, u borbi protiv komaraca i to je nezanemarljiva instrumentalna vrednost.  Ako me pitaš da li sam spreman za tu vrstu identifikacije i legitimizacije, mislim da nikad ne bih do kraja mogao da osvestim tu svoju želju do te mere da spremno i prirodno dočekam njenu realizaciju. Verujem da je to u skladu sa tim kako uopšte vidiš sebe – koliki ti je stepen samopouzdanja i, s druge strane, koliko si i da li si bio pametan da se okružiš ljudima koji i sami stvaraju, koji bi ti dizali moral i davali unapred potvrde o vrednosti onoga što stvaraš, makar to bilo i daleko od istine. Ja sam u tom smislu bio dosta usamljen, nespreman i nikad (samo)zadvoljan kada je pisanje u pitanju. Mislim da sam u ovom trenutku ipak spremniji ja nego pesme, pa je predamnom odgovornost da dovedem rukopis u najbolju moguću formu. To mi se iz ove tačke čini dosta duboko u vremenu, tako da sam siguran da će konačan izgled rukopisa biti značajno drugačiji, nadam se bolji. Inače, veoma mi je drago da se to desilo na ,,Ratkovićevim večerima poezije’’, koji su u prethodne dve godine objavili knjige pesama dvojici sjajnih mladih pesnika iz BiH  – Vladanu Šipovcu i Alminu Kaplanu, koji su među najboljima u toj nekoj ,,našoj’’ generaciji.

Da li su svi pesnici osobenjaci ili svi osobenjaci pesnici?

 

Ja ne poznajem mnogo pesnika, tačnije nemam mnogo prijatelja među njima, a i da je drugačije ne bih se usudio da dam konačan sud, jer nijedno uopštavanje te vrste ne može biti dobro. Pre nego što sam došao u Beograd imao sam različite predstave o tome kakvi bi pesnici trebalo da budu, gradio lični stereotip koji mi je kao ideja vrlo prijao, najverovatnije iz potrebe za ,,srodnom dušomˮ, istomišljenicima. Naravno, više puta sam imao prilike da se iznenadim i razočaram. Sretao  sam veliki broj onih koji pišu veoma zanimljivu poeziju, a koji su sami po sebi prilično praznjikavi, uglavnom ušuškani u predstave o veličini sopstvenog talenta. I to je, po pravilu, boljka najmlađih. S vremenom se i moja potreba za uočavanjem sličnosti sa drugima smanjila, počeo sam da uživam u razlikama i različitostima. Što se pesnika i osobenjaštva tiče ono je često poza, forma, a kada su ljudi u pitanju, forma me nikad nije preterano zanimala, ukoliko iza nje ne postoji podloga. S druge strane, verovatno sam i ja mnogima nezanimljiv što značajno olakšava filtriranje i selekciju međuljudskih odnosa, u kojima treba naći pravu meru. Ne spadam u one koji vole da se dopadnu, kao što nemam problem da identifikujem šta je ono što se meni ne dopada. Često mi kažu da sam suviše ozbiljan, namćorast i osobenjak. Nekad sam verovatno više osobenjak nego pesnik. Ne znam koji je od dvojice stariji.

Pored onoga što pojedinac nosi u sebi, koliko je „danas“ i „ovde“ inspirativno?

 

Danas je uvek inspirativno, a naročito ako ste okrenuti ka budućnosti. To je zanimljiva pozicija anticipiranja, vi uzimate materijal ,,sadaˮ i to ,,sadaˮ je ono što vas provocira, što izvlači iz vas dubinski, intuitivan, iskonski i nagonski sadržaj – sadašnjost evocira svevremenost u vašem iskustvu. Tako se formira svest o narednom trenutku u kome će nastati pesma, koja je, dalje, podložna i čitanju, interpretaciji, pa zahvata još poneki trenutak budućeg i tako u nedogled. Pesma je tako na oba načina – i kao životni sadržaj i kao sadržaj u životu –  način gledanja u buduće. U mojoj poeziji ima i obračunavanja sa ličnom i generacijskom prošlošću, ali ono nikad nije po sebi odnos prema prošlosti, uvek je to potreba da se budućnost reformiše kroz sublimaciju intuitivnih utisaka o onom što je bilo. Ako govorimo konkretno o našem ,,danasˮ i ,,ovdeˮ, onda svakako i svesno i intuitivno biće svakog mladog i razumnog čoveka mora da reaguje na stvarnost kroz nagon koji se zove emesis iliti povraćanje. Kad vam organizam tako odreaguje na svet u kojem živite, onda možete ili da pobegnete u imaginarno ili da imaginacijom i kreacijom pokušate da delujete spolja. Nisam naročito ubeđen da umetnost može da menja svet, ali verujem da može da oplemenjuje svest i da učini život podnošljivijim.

Crnjanski je istrajao u svojoj borbi protiv protivnika zapeta, hoćeš li i ti uspeti da se izboriš za svoje zagrade u poeziji?

 

Ja nisam neki naročit borac, borbenost nije deo mog odnos prema životu, ali imam predstavu o tome koliko mi je bitno da imam slobodu u stvaranju i uopšte, koliko mi je potrebno prostora i vremena za sebe. Kada osetim da neko tu slobodu ograničava ili ugrožava moj prostor i sve ono što mu pripada, onda počinje borba. Imao sam priliku da budem kritkovan od strane jednog urednika zbog toga što koristim zagrade u poeziji. Nije mi se dopao taj rigidan i autoritativan nastup, kao što mi ni normativnost u poeziji nije privlačna, štaviše čini da se osećam nelagodno. Ali sam sačuvao svoje zagrade. Poezija je između ostalog i individualno traganje za izrazom i to je nešto što svaki pesnik treba da prolazi samostalno ili u dosluhu s lektirom, prateći vlastiti razvoj, potrebu, nuždu –nikako pod presijom ili po diktatu. U načelu, cela sloboda je u potrazi, u mogućnosti da se pitamo, da isprobavamo matrice i mogućnosti, da ih dezintegrišemo, reintegrišemo, menjamo, na posletku i stvaramo nove. Konačni odgovori u umetnosti ne postoje. Iz istog razloga ne volim umetnost koja propoveda i nudi definitivne istine. Istine treba staviti u zagradu 🙂

Jedina politika u kojoj se pronalaziš je uređivačka, pa s tim u vezi, kakav je tvoj politički program na odeljku za poeziju na portalu Blacksheep.rs?

Osećam priličan duhovni napor da se dovedem makar i u sintaksičku vezu sa politikom i političkim programima, ceo moj odnos prema tome može biti samo polemički, pa i kad su uredničke politike u pitanju. I to u onoj meri u kojoj imam odgovornost prema sebi da filtriram tu vrstu uticaja, da preispitujem koncepte. Na svu sreću ja nisam glavni urednik niti osnivač Blacksheep-a – da je tako, ovaj sajt nikada ne bi imao ovoliki broj pratilaca i to bi bio svojevrstan greh prema ljudima koji pišu za Ovcu. Glavna urednica mi je odnedavno dala priliku da budem urednik za poeziju, što sam ja shvatio kao mogućnost da mladi autori objavljuju svoje radove negde gde im se pruža prilika da veliki broj čitalaca uopšte dođe u kontakt s njihovom poezijom, što po pravilu nije slučaj. Crna ovca je važna baš zbog toga što retko koji književni portal ili časopis ima tako veliki broj pratilaca. Lepo je znati da je poeziju nekog mladog pesnika ili intervju s nekim umetnikom videlo nekoliko hiljada ljudi i da su ljudi na svojim FB profilima podelili taj sadržaj. Meni je još važnija bila prilika da radim intervjue s mladim ljudima koji se bave umetnošću i koje lično poštujem kao stvaraoce, da ih predstavim i sebi i čitaocima. Volim sve svoje intervjue, često se vratim na neke od njih. Najzadovoljniji sam razgovorima sa Vladimirom Opsenicom, Danilom Lučićem i Sinišom Stojanovićem Sinisterom.  Bilo je tu i intervjua sa odličnim pesnikinjama, muzičarima, aktivistima, ilustratorima…

Srdjan-gagic-blacksheep.rs

Kao jedan od urednika studentskog časopisa „Balkan Express“ Filozofskog fakulteta u Zagrebu, radiš, opet kao urednik, na antologiji poezije najmlađih autora sa prostora bivše Jugoslavije. Ponovo se uspostavlja kulturni transfer između svih zemalja u okruženju. Ima li nade da pesma, opet, održi sve u „regionu“?

 

Imao sam veliku sreću da postanem deo redakcije ,,Balkan Exspress-aˮ i da upoznam divne ljude, a pre svega glavnu urednicu Janju Kovač, koja je veoma posvećena, odgovorna i otvorena za predloge i ideje. Dakle, redak slučaj. Za razliku od Filološkog fakulteta u Beogradu, na kojem student najčešće ne može da dobije ni elementarnu informaciju, studenti južnoslovenskih jezika i književnosti u Zagrebu imaju jedan ozbiljan časopis, koji okuplja studente osnovnih, master i doktorskih studija iz cele bivše Jugoslavije, kao i mlade pesnike, prozne pisce i prevodioce. Pored časopisa, klub studenata objavljuje i specijalna izdanja. Jedno od takvih na kojem radim jeste neka vrsta pregleda poezije najmlađih pesnika iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Pod najmlađim pesnicima shvatili smo pesnike do trideset godina, a za koje se u tim najmlađim pesničkim krugovima čulo od 2010. na ovamo. Mi to nećemo nazvati antologijom, to je jedna od onih krupnih i odgovornih reči, a živeći ovde gde živim naučio sam da od takvih reči zazirem. Biće to jedan obuhvatan pregled, koji će voditi računa da ne izostavi dobitnike nagrada, autore najboljih prvih knjiga, pesničke entuzijaste koji u ovim uslovima uspevaju da formiraju jednu znimljivu mladu pesničku scenu, ali i neke autore na koje sam, istražujući, naišao, a koji nisu još uvek uspeli da se artikulišu kroz svoju knjigu pesama. Ono što danas zovemo regionom jeste jedan tesno povezan kulturni prostor i uprkos problematičnoj istoriji, ne vidim ništa prirodnije od kulturne saradnje naših zemalja. Poezija se tu nameće kao prirodan medijator, ne samo po svojoj prirodi, već i zbog sličnosti ovih pesničkih scena.

Kultura u Srbiji je u nekoj preembrionalnoj mimikriji. Hoće li se nešto iz nje razviti?

Ključna reč je kontinuitet. Kultura zahteva kontinuitet i negovanje, ona mora biti živa, produktivna, sposobna da se menja i da menja, dostupna i progresivna ne samo u svojoj srži već i u svom delovanju. U tom pogledu, mi nismo još uvek ni u godini nultoj. Naša društva su u velikoj meri hermetična, klerikalna, nepotistička ili, nasuprot tome, elitistička i bez želje da se otvore. Često sam čuo na televiziji fraze ,,mi imamo svoju publikuˮ i to od strane organizatora nekih značajnih manifestacija, koje bi itekako trebalo da postanu kulturni standard, koje su spasonosne ukoliko imamo na umu poziciju kulture u Srbiji. Ja živim nepunih osam godina u Beogradu, a postoje mnogi kultni festivali i događaji koje nisam posetio jer mi nije prijalo da budem deo koncepta ,,naša publikaˮ, kao što mi ne prija ta provincijalizacija, palančenje kulturnih događaja po principu svi se poznajemo i sve ostaje u esnafu. Nasuprot tome, maligni šovinistički kulturni i subkulturni koncepti su itekako proaktivni i omasovljeni jer jasno sagledavaju svoj cilj. Odgovornost je tu podjednaka, a građani su najčešće samo pasivni recipijenti.

Ovog leta se jedna tvoja priča našla u zbirci „20+1 najbolja priča“. Koliko je teško načiniti prelaz sa vajanja poezije na konstruisanje proze?

 

Bila je to prva dovršena priča, jer se do skoro nisam značajnije posvećivao pisanju proze. Neočekivano sam se našao kao najmlađi i jedini autor iz Srbije, u društvu nekih već afirmisanih hrvatskih pisaca, u petoj po redu knjizi ,,20+1 najbolja pričaˮ za 2014. godinu, a predsednik žirija bio je jedan od najvećih savremenih hrvatskih pisaca, Ludvig Bauer. Sve to mi je na izvestan način dalo podsticaj da s vremena na vreme eksperimentišem i u prozi. Ako bi trebalo da definišem razliku u stvaralačkom procesu između poezije i proze u vlastitom iskustvu, rekao bih da je proza za mene znatno intelektualniji medij, u prozi se prelama iskustvo celokupnog eksternog života kroz intelektualne, vrednosne i emocionalne prizme autora, značajno uslovljene društvenim bićem i mnogo obuhvatnije od ličnog. Ono se širi na iskustvo svega što smo čuli, videli, pročitali, što je u nas dospelo na najrazličitije perceptivne načine. Čak i kad je poetizovana ili kad puca od filozofema, proza polazi od svesnog odnosa prema stvarnosti i iskustvu i potrebe da se ono umetnički oblikuje. Poezija je s druge strane nužda koja proističe iz primarne potrebe za smislom, razumevanjem i samorazumevanjem, ona nastaje u susretima  s najvažnijim kategorijama, može da prima impulse spolja, ali govori iz naše suštine. Važnija mi je utoliko što je elementarnija, sirovija.

Savremene tehnologije su u etar pustile neke nove formate pisanja, pre svega blogove i tvitove. U njima ima dosta skrivenog eskapizma. Da li je štampana reč, kao aktivni učesnik u društvu, dobila takmaca ili je to samo trenutni hir?

 

Svaka kreativnost u susretu sa svakodnevnim postaje ili eskapizam ili aktivizam. Tviteraši i blogeraši su, koliko mi se čini, ponajmanje eskapisti, jer sam stekao utisak da je mnogima od njih cilj da skrenu pažnju na sebe kako bi se, potom, integrisali u neki polupoznati poluestradni milje. Tviter ne pratim, jer sam ga doživeo kao utrkivanje nekih prilično samozadovoljnih ljudi u tome ko će biti duhovitiji i sentenciozniji. Mom preopširnom, razložnom i polemičkom načinu taj oblik serviranja gnoma u pokušaju i vickastih doskočica ne prija baš uvek, kao što mi uopšte nije prijatno okruženje onih koji imaju odnos apsolutizacije spram vlastite misli. ,,Svogˮ blogera ili blogerku još nisam pronašao, iako mi se blog kao forma veoma dopada i verovatno je da bih se nekad mogao oprobati u tome. Još uvek volim da pročitam dobru kolumnu u Politici, Danas-u, Vremenu, NIN-u mada je svakodnevica isuviše zarobila te tekstove u jedan vrlo sveden i pojednostavljen dnevnopolitički diskurs. Što se tiče tog aktivnog učešća reči u društvu, manje je važno da li je ta reč štampana ili ne. Važnije je da postoji reč razuma i da se čuje u bilo kom obliku, naročito ovde, dok još nije prekasno.

Izgleda da mnogi danas svoje potrošene karijere, diskutabilnih domašaja, pokušavaju da operu kroz pseudospisateljstvo.  U jednoj od pesama poručuješ, „naše police za knjige ostajaće prazne.“ Možeš li nam pomoći, da nam police ne ostanu prazne, da zaobiđemo kvaziknjiževnost nekim naslovom koji preporučuješ?

 

Stih koji si pomenuo ne nosi u sebi literarnu asocijaciju, reč je o jednom čisto ljubavnom stihu. Prostor ,,našegˮ koji ostaje prazan. A kada je reč o pseudospisateljstvu, kako si to imenovao, ja u suštini nemam mnogo protiv tih raznovrsnih literarnih pokušaja i promašaja i načelno nikad nisam video da su loša književnost, loša muzika i sl. glavni problem. Problem leži u nedostatku prostora i podsticaja za ono što je dobro, u sistemskom zanemarivanju, u devalviranim ili potpuno uništenim vrednosnim aparatima, u obrazovanju i medijima i svim tim, sad već dosadnim, opštim mestima, od kojih smo se svi umorili, a da nismo i dalje uspeli nešto da promenimo. Najveće izdavačke kuće objavljuju istovremeno, po sličnim cenama i na istim policama i nobelovce i neku književnost problematične vrednosti i to je na prvi, potrošački pogled fer pozicija, čini se da čitalac ima mogućnost izbora, ali on zapravo više i nema aparat kojim bi načinio valjan izbor. Njegova urođena potreba za kulturom zadovoljava se u najnižim registrima. Što  se mladih autora tiče, njihove mogućnosti i izbori su minimalni i poslovično neprofitabilni. Ako i dobiju priliku, onda je ona više prostor zadovoljenja vlastite želje ili sujete, a ne profesija od koje bi mogli da žive.

Uvek je nezgodno preporučivati, naročito nekom imaginarnom, opštem čitaocu koji lako može biti razočaran preporukom. Skoro mi je poznanik, naš sjajan režiser Igor Vuk Torbica (čijeg ,,Pokojnikaˮ u JDP ne smete propustiti), preporučio zanimljivog savremenog britanskog pesnika, Stivena Votsa, koji nažalost nije prevođen na srpski. To je bio susret sa potpuno drugačijom poetikom, ali za koju sam osetio kako komunicira s nekim neosvetljenim delom mene. Mislim da se mladim pesnicima to često dešava, da tako dolaze do svoje literature i budućih uticaja. Čitao sam i poeziju Janka Polića Kamova, Vinaverove eseje. Od savremenih svetskih autora ne treba preskakati Saramaga, Šlinka, Erlenda Lua… Uskoro izlazi novi kombinovani cd+knjiga Marčela, to je nešto što ću verovatno čitati u narednom periodu.

Zašto si, i dalje, crna ovca?

 

Ovaj odgovor se za godinu dana nije mnogo promenio. I dalje preispitujem sve što mi dolazi u susret, a naročito ono što mi se sistemski servira. Introspekciju kao nepopularan postupak koristim u velikim količinama i svakodnevno pokušavam da osvestim svoje nedostatke, da budem bolji makar tako što svoje mane držim pod kontrolom, ukoliko ne mogu da ih promenim. Postao sam još oprezniji i selektivniji kada su ljudi u pitanju i to s iskustvenim odmakom više ne smatram manom. Ne volim interesna i esnafska druženja. Imam malo prijatelja i mnogo poznanika, a s vremena na vreme upoznam i pokojeg mladog čoveka koji me oduševi, poneku, internim rečnikom, crnu ovcu. Sve u svemu, nisam nezadovoljan. I dalje to osećam kao šarm različitosti. (smeh)

Andrija Jocić

Fotografije: Srđan Gagić

Nema komentara

Ostavi komentar