Srđan Gagić: „Nećemo ni osjetiti da smo odrasli“

Muzika

sestri

ja sam imao mali narandžasti gramofon

i to je bilo sasvim dovoljno sunca

u našoj sobi bez tapeta.

sjećaš se sobe?

bilo je pravilo: bez riječi, samo gramofon

samo pucketava muzika raspjevanih

pokojnika.

neki ljudi na gomili leže na tvom

i mom krevetu

jakne im mirišu po strahu

i oni nestaju do članaka

nemaju šake i stopala

tako ih pamtimo.

svi oni znaju pravilo:

samo šuškavi glasovi iz zvučnika

bez malih razgovora i uzdaha.

kad igla preskoči,

dobro je što nemaju dlanove da zaplješću.

mi ćemo ih ispratiti, Džolin (Džolin)

ti ljudi uvijek odu

a kuda, to nam je tada nebitno –

još će se dugo vrtjeti ploče

nećemo ni osjetiti da smo odrasli.

 

 

detinjstvo_blacksheep.rs

Statiranja

o čemu bismo mogli zajedno ćutati

ako se pogubimo u povečerje

na prostranim poljanama

gradskog nespoznata.

po pustari od ljudskih tela

gazićemo okretno i lako

bez opreza i obzira

preskakaćemo pojave i činove

u susret kulminaciji.

kao drama bez reči

sa nemim horom i umiranjem

da zadovoljimo ukus posmatrača

što će umirati za našim leđima.

nas ne zanima ko preostaje

ni koliko dugo nas gledaju.

u kadrovima koji su završeni

posle rezova i zatamnjenja

nestaju oni koji statiraju u našoj

potištenosti, nevažni i mrtvi

pre nego što stignu

da se poklone i počnu.

Sretanja

 

nema bitne razlike (ni jasnog razgraničenja)

između velikih i malih sretanja,

gde god da su počinjala i ma kad završavala.

pružili smo ruke u prolazu i videli svetlost

dva zagrljena muškarca, dve uplakane žene

deca oko stola sa sitnim kolačima

anđelina sa dve sise na dlanovima.

sve je moralo da se desi.

svet se izgradi u svakom razmenjenom pogledu

dodir ga oblikuje po boji i mirisu

potom ruši.

svaki odlazak, oboren nos

zbogom, više se nikad nećemo sresti na ovom mestu 

iako su mesta sve što ostaje,

iako se samo po njima raspoznajemo.

Autor: Srđan Gagić

Fotografije: tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar