Sofija

Danas mi posebno nedostaješ, a nije neki poseban dan.

Čak, moram priznati, bio je poprilično traljav.

Kiša me je vezala za krevet i naterala da mnogo razmišljam. A ja sam takav,malo oštećen, ne volim mnogo da razmišljam. Glavom kroz zid, pa makar pukla glava. Svaki put kada počnem, zaključim da ne želim da živim ovde. Valjda me stigne misao da ću sledeće godine više para dati za svećice, nego za tortu.  A i smeta mi ovo digitalno doba. Ne na onaj hipsterski način- neću slikati digitalnim, već dedinim film aparatom pa to razvijati u svom stanu. Ne, meni samo nedostaje ono nagađanje koji je minut na kaseti i koliko moram da premotam do one pesme koja mi se sluša. I smeta mi što ti taj osećaj nikada nisi imala. Tebi je sve na klik…

Danas roditelji govore za svoju decu da su im sve na svetu, a ne čine ništa da ih pravilno vaspitaju. Svima smeta što su gole žene uzori njihovim ćerkama, a niko se ne trudi da te žene obuče. Samo se na internetu bunimo, valjda tu ne kidamo svoje glasne žice. Svima smeta što ima toliko manijaka, a okreću glavu kada vide da momak maltretira devojku na ulici.

Znam… Sada ćeš pomisliti da te ujka laže. Kako možeš da mi nedostaješ, i da te volim, kada me toliko crnih misli tera da se setim tebe?

sofija-zeljko-jevtic-blacksheep.rs

Eto tako. Čovek je čudan skup besa i ljubavi, snova i sećanja, mržnje i ambicija, požude i pohlepe…
Pa tako me oni razbesne, nateraju u plač i setim se koliko te volim. Setim se šta si mi ti, setim se tvoje ljubomorne reakcije kada pomisliš da neku drugu devojčicu mogu voleti više od tebe. Setim se onog tvog zagrljaja svaki put kada se vidimo. Setim se da si volela da budeš kod mene u sobi, jer kod mene ništa nije zabranjeno. I uvek si volela da poziraš ispred objektiva. Setim se da se umažemo bojom tamo negde oko Uskrsa. I čokoladom. I iznerviramo babu jer sve živo ispreturamo po kući kad smo joj tu. Al’ ona to samo glumi, da znaš.

Ne znam zašto sam im dozvolio da me danas iznerviraju, kad nije neki poseban dan. Nije ti čak ni rođendan i nema pesme od mene, pisane u vozu na brzinu.

Možda se bojim, da ću jednog dana bez traga nestati, i da će moju ljubav i moja dela pokušati da rastrgnu svi oni od kojih sam ceo život bežao.

Možda jer želim da sve moje uzmeš i pokloniš sebi, makar te više koštalo nego ti novca donelo.
Ja ovako oštećen, nikad u strah i novac nisam verovao. Bojim se sebe i sveta u kome ćeš morati, tako nežna i drugačija, da odrasteš.

Danas mi, baš posebno nedostaješ, a nije neki poseban dan.
Možda si ipak, samo ti, u tom nedostajanju posebna…

Autor: Željko Jevtić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.