Soba broj 42

Možda i pripadam ovde. Osećam se iznenađujuće prijatno među ovim ljudima. Mada mi ne dozvoljavaju da slikam. Umem da budem paranoičan ukoliko mi se ideja ne javlja dok stojim pred platnom. Makar su mi dozvolili da zadržim svoje poslednje delo. Najsavršenija slika koju sam do sada naslikao visi ponosno iznad mog kreveta u sobi broj 42. Pored te slike koja me odžava u životu, imam tu i sve ostalo što mi je potrebno, možda čak i više od toga. Na primer ona kutija smeća u glavnoj sobi gde se rado okuplja šira zajednica vernih „buljača“.  Buljači često znaju da pored svih svojih gluposti bulje u tu kutiju i sakupljaju nova „blaga“ spoljašnjeg sveta. Ipak, ne krivim ih zbog toga. Neki od njih uskoro će otići odavde, treba se naviknuti na one „izvana“. Pored glavne sobe u kojoj se nalazi čuvena kutija postoje još i soba za rekreaciju, umetnička soba, ogromno dvorište i preko 60 soba za pacijente, jednokrevetne i dvokrevetne. Soba za rekreaciju sadrži nekoliko velikih gumenih lopti koje služe u različite svrhe. Neki se njima dobacuju, neki skaču a neki u njima pronalaze čak i sagovornika. U umetničkoj sobi nalazi se jedan koncertni klavir. Oronuo i star, požutelih dirki i pomalo raštimovan još uvek ponekad uz snažnije udarce prstima izusti po koji ton. Dvorište je kao ogroman park. Predivno cveće na svakom koraku, nekoliko klupa i jedna fontana. Sve to ograđeno je takozvanim „kineskim zidom“, zvali smo ga berlinskim dok isti nisu srušili. U ovoj ludnici ili da to nazovem malo stručnije, bolnici za psihijatrijske bolesti „Dr. Andrej S. Popović“, glavni i odgovorni je upravo sam dr. Popović, ujedno i osnivač ove ustanove. Često odlazim kod Popovića na razgovor, volim da diskutujem o raznim temama sa njim. Vrlo je načitan baš kao i ja i dobro se služi jezikom u komunikaciji. Ponekad odigramo i po koju partiju šaha. Sreo bi me jutrom u hodniku – „Jesmo li za jednu partiju danas Igore?“. „Naravno“ – odgovorio bih.

 

Rado se prisećam starih vremena. Veći deo tinejdžerskih dana proveo sam sa najboljim drugom, Bojketom. Bojke je, kao i ja, nosio „krestu” na glavi, bio je poznat kao istinski „panker”. Slušao je tu muziku, oblačio teksas ili kožne jakne i vešao raznorazne lance na sebe koje bi kupio u radnji za kućne ljubimce. Takođe sam bio dosta okrenut muzici u to vreme. Eh te osamdesete, najbolja muzika je stvarana u tim godinama. Često smo izlazili u grad, sedeli bismo na klupi u Dunavskom parku do kasnih sati. Uvek ga je majka opominjala pred izlazak, „Bojane, nemoj da praviš gluposti!” Bojan bi se samo nasmejao, „Važi kevo.” Na žalost ja sa mojom majkom nisam ni toliko progovarao, a kad jesam svađali bismo se. Otac je pobegao dok sam još bio mali, ostavio za sobom samohranu majku. Do dan danas ga nisam upoznao. Mrzim tog skota. Mrzim i majku koja novac za hleb radije iskoristi za paket neke jeftine droge.

 

Soba 42

 

U park bi često navraćao i Giša. Giša je prodavao i kupovao muzičke ploče. Nosio je sa sobom koferče gde bi izdvojio nekolicinu od svoje ogromne kolekcije i doneo u park da prodaje. Bio je jedan od onih matorih rokera, čak je i svirao gitaru u jednoj lokalnoj grupi. Nismo često pazarili kod njega jer nismo imali para za ploče ali voleli smo da diskutujemo sa njim o muzici. Pričao bi nam o našim omiljenim grupama ili o doživljajima koje je imao sa svojom grupom. Voleli smo da slušamo te priče. Rado se sećam onog dana kad smo Bojke i ja išli na koncert „Besnih kerova”. “Konačno je došao i taj dan, Besni kerovi sviraju u Novom Sadu a mi nemamo para za karte”, rekao mi je.

„Čoveče, moramo nekako upasti na taj koncert”, odgovorio sam.

„Ali kako?”

„Imaš li još onu ploču od njih?”

„Naravno, to mi je jedna od najvrednijih i najdrazih, šta smeraš?”

„Slušaj me, moramo je prodati Giši, imaćemo dovoljno para za dve karte a posle ćemo je opet otkupiti od njega.”

„Ne znam, šta ako je ne povratimo?”

„Ne boj se, veruj mi.”

„U redu, učinićemo tako.”

Otrčali smo po ploču do Bojketovog stana i vratili se u park. Giša ju je rado kupio od nas uz obećanje da će nam je čuvati. I tako je bilo, skupili smo dovoljno para za dve karte I otišli na koncert. Predivno, nezaboravno veče. Skakali smo, derali se i pevali stihove sa ostalih nekoliko stotina ljudi na koncertu. Sama grupa je imala odličan nastup, oraspoložili su stotine ljudi već sa prvom pesmom. Laza, pevač grupe za vreme dok nije pevao, skakao bi po sceni zamahivajući znojnom kosom na sve strane.

 

Tada, u toj gužvi me je neko udario. Okrenuo sam se i ugledao mladu devojku. Šiške su joj letele u stranu dok me je gledala zanosno i prilično zavodljivo plesala. Prišao sam joj, pružio ruku i rekao, „Igor”. Zgrabila me je svojim naizgled nežnim slabašnim rukama, privukla sebi i pokušala što nežnije da prošapuće, koliko se to moglo u onoj buci: „Ne želim da znam ko si, želim samo da se zabavim večeras a ti si mi sladak”. U isto vreme me je obuzelo veliko uzbuđenje kao i doza straha jer do tada nisam imao iskustva sa devojkama. Bilo je to već pred kraj koncerta kada me je uhvatila za obraz, privukla k’ licu i ugrizla za donju usnu. Nisam znao šta da radim a njen jezik je već prelazio preko mog. Sabrao sam se i krenuo da mrdam jezikom levo-desno. To je bio moj prvi poljubac, veoma trapav francuski poljubac. Bezimena devojka kao da nije marila za to, videlo se da je dosta popila, iz usta joj je smrdelo na rakiju. To mi nije smetalo. Položio sam levu ruku na njenu zadnjicu a desnom je obuhvatio oko struka, bila je izuzetno vitka. Tako zagrljeni, ljubeći se, sve vreme smo se njihali i tako stigli do druge strane ulice gde je bio potpun mrak. Izvadio sam jednu cigaretu iz pakle i pripalio je ispred njenog lica. Tada sam joj prvi put u stvari dobro pogledao u oči. Imala je velike plave oči koje su me podsećale na nebesko plavetnilo. Takođe je imala i široke zenice koje su me podsetile na majčine kada bi bila drogirana. Gledala me je tužnim pogledom uz blagi smešak, očigledno umorna od koncerta i uticaja kojekakvih sumnjivih supstanci. Uz blago gađenje koje mi je sad prolazilo kroz misli, nastavili smo da se ljubimo. Sada sam zavukao desnu ruku ispod njene majice i polako preko stomaka prelazio ka njenim grudima. U tom trenutku čuo sam glas koji me zove: „Igore, gde si?” Gurnuo sam devojku na kese za smeće koje su ležale pored nas i otrčao da nađem Bojketa. Istina je da sam se uplašio. Našao sam ga među već proređenom publikom i rekao: „Idemo, dovoljno je bilo za danas!”

„U pravu si, mogli bismo da krenemo”, odgovorio mi je. Sledeće dve nedelje smo kosili travu gde god bi našli poslodavce ne bi li zaradili za ploču koju smo prodali.

 

Pored muzike i odlaženja na koncerte voleo sam i da slikam. Još kao sasvim mali sam voleo da brljam četkicom po papiru. Za peti rođendan mi je tetka poklonila minijaturni stalak za platno na koji bi prislonila ogroman papir a ja sam umakao četkicu u vodene boje i slikao šta mi padne na pamet. Ljubav za slikanjem se razvijala godinama i konačno došla do nekog izražaja kada sam posle osnovne škole upisao umetničku. Ah, taj prvi dan u umetničkoj. Ulazim u hodnik a preda mnom velika grupa đaka čeka da počne prvi čas. Kakvi su to samo čudaci bili. Leva strana glave ošišana, a desna rasčupana duge kose i drečavi karmin na usnama devojaka su samo detalji ponekih učenika koje sam odmah zapazio. Ljudi su izgledali kao čudni eksperimenti. Osećao sam se kao da sam iz realnosti kročio u izobilje nekog drugog sveta gde je sve bilo dozvoljeno. Na zidu je bio ispisan ogroman citat, „Umetničko delo vredi onoliko koliko mašta može da postigne sa njim.” Prošao sam prstima kroz gustu krestu na glavi spustivši špicaste krajeve preko vrha uveta: „Ovde pripadam.”

 

Soba 42

 

Ubrzo sam upoznao svoje profesore od kojih su mi mnogi bili velika motivacija za rad. Išao sam na sve dodatne i izborne časove slikanja. Ostajao bih po nekoliko sati duže u školi nego ostali jer tu sam imao sav potreban pribor za slikanje. Profesori su hvalili moje radove ali ja nikad nisam bio istinski zadovoljan. Osećao sam da mojim radovima nešto fali. Težio sam ka perfekciji ali je nikada nisam dosegao.

 

Majka je za vreme mog umetničkog školovanja radila u lokalnoj kafani. Nije imala veliku platu ali uspevali smo da skrpimo dovoljno novca da preživimo svaki mesec. Nisam više toliko trošio na „noćni život” kao moji vršnjaci već bih uglavnom štedeo za pribor. Za osamnaesti rođendan od tetke sam dobio na poklon starog „Golfa” kojeg je ona vozila do pre nekoliko godina. Rano ujutro bih u gepek stavio stalak i punu torbu pribora za slikanje i zaputio se u školu. Ne bih se vraćao kući pre večeri.

 

Bio je još jedan radni dan kada sam vozio polako prema školi. Bila je velika zima i nisam imao lance na točkovima a putevi su bili smrznuti pod ledom. Golf se njihao levo-desno a ja sam sedeo opušteno iza kormana. Bum! Najednom mi se pojavila ptica na vetrobranu. Letela je velikom brzinom dok se nije prilepila o moje staklo. Parkirao sam auto pored puta i izašao da je skinem. Bio je to mladi golub. Čini se da je tek nedavno naučio da leti. Boja perja mu se prelivala iz svetlo plave u teget na vratu i preko glave. Kljun mu se iskrivio i polomio od siline udarca. Ostao je mali trag krvi oko njegove sitne glave. Krila je ostavio raširena. Podsećao me je na anđela. Čuo sam tiho golubovo jecanje i primetio da još uvek diše. Uhvatio sam ga za kraj desnog krila i brzo bacio na cestu. Potom sam, želeći da mu skratim muke, smrskao glavu patikom. Više se ništa nije čulo. Jadničak više nije ništa osetio ali ja jesam.

 

U tom trenutku obuze me neki čudan osećaj. Bila je to neka mešavina tuge, boli i ugodnosti. Čučnuo sam i malo bolje pogledao u smrskanu glavu ptice. „To je to!”, uzviknuo sam I požurio nazad u auto. Nešto me je inspirisalo i teralo da požurim do škole da naslikam još jednu sliku.

 

Stigao sam do učionice ne pozdravljajući nikoga usput. U velikoj žurbi sam pripremio pribor i počeo da slikam. Bio sam veoma uzbuđen, osetio sam veliko zadovoljstvo slikajući. Crvena boja je ovladavala slikom dok sam završavao rad. Konačno, pogledao sam završenu sliku iz daljine i zaključio šapatom, „uspeo sam, ovo je savršeno.”

 

Otkrivši svoju morbidnu inspiraciju stigao sam uveče do kuće. Majka je neposredno pre mog dolaska spremila večeru i otišla da drema. Osetio sam miris sveze spremljene kajgane ali se nisam osvrtao ka kuhinji. Produžio sam put stepenicama ka tavanu i potražio staru dedinu pušku za lov. Ostalo je dovoljno municije pored puške za narednih mesec dana lova. Napunio sam pušku, nekoliko metaka strpao u džep i zaputio se kolima do obližnje šume. Bilo je prilično mračno ali mesec mi je pomogao da uočim vevericu. Koncentrisano sam ciljao u nju ali nisam uspeo da je pogodim, pobegla je. Narednih nekoliko noći pokušao sam isto ali uvek bez sreće. Shvativši da nemam dara za lov naredni dani bili su ispunjeni ispraznim slikama.

 

Sedeo sam u školskoj klupi spuštene glave razmišljajuci o onom danu kada je golub naleteo na moj auto. Šta me je tada toliko inspirisalo? Da li je to bila saosećajnost, krv, bol ili sama smrt. Očajnički sam tražio odgovor. „Igore, slušaš li ti nastavu?” „Naravno profesore”, odgovorio sam usplahireno pretrgnut u svojim mislima. „Kaži mi onda Igore, šta sam upravo rekao o Van Gogu?” „Van Gog je bio mentalno oboleo čovek koji je sebi odsekao uvo zarad malo krvi i bolesne ideje. Verovao je da će to ublažiti ideal njegove bolesne fantazije koja se kao paučina tkala u njegovom mozgu ostavljajući dubok trag i pokušavajući da satka neku novu sliku!”, odgovorio sam isfrustrirano. – „Izlazi napolje! Odmah!”

 

Pošto sam izbačen sa časa i isfrustriran mislima koje mi napadaju često već i miran san, otišao sam kući i potražio oštar lovački nož među svojim ladicama. Napokon sam ga pronašao i krenuo da sečem kožu na rukama. Krv je tekla sa svih strana ali ne obilno pošto nisam zasecao duboko. Osećao sam se poniženim, tužnim i poraženim u nedostatku inspiracije. Nije me bolelo, dugo sam tako crtao po telu. Osetio sam uzbuđenje i taman kada sam dohvatio papir onesvestio sam se.

 

Probudio sam se u bolnici. Medicinska sestra mrkog pogleda je dozivala moje ime stojeći pored mog kreveta sa obrokom na tacni koju je drzala obema rukama. Prihvatio sam tacnu i zahvalio joj se a potom je otišla. Pogledao sam oko sebe. Soba je bila belih zidova sa motivima sunca i zvezdi iscrtanih svuda naokolo. To je predstavljalo neku radost. Pored mog kreveta nalazila su se još dva od kojih je na jednom ležala jedna mlada devojka. Videlo se da je mojih godina. Pogledao sam je a ona mi se nasmešila: „Dakle i ti si pokušao da se ubiješ?” upitala me je. „Ne, ja nisam takav.” „Ha ha, svi smo mi isti a ovo je naša soba ako dobijemo još jednu priliku”, rekla je. Nisam imao snage da joj protivrečim, bio sam umoran. Umesto reči, poslao sam joj osmeh. Zagledao sam se u nju, bila je izuzetno lepa ali imala je tužan pogled, očigledno depresivna.

 

Naprezao sam se da nekako povedem neki razgovor. Govorio sam kratko i odsečno a ona mi je otvarala svoju dušu. Dugo smo pričali u noć i rekla mi je kako je pokušala da se ubije tako što je popila nekoliko različitih vrsta lekova. „Preživela sam ali ne želim više da se vraćam kući, ne znam gde ću kada me puste odavde.” „Dođi da živiš kod mene, smislićemo već nešto, snaći ćemo se.”

 

Kroz nekoliko dana u bolnici uspostavio sam neverovatan odnos sa devojkom naime, Jelenom. Ostajali bismo budni do poznih sati i pričali. Kako sam je sve više upoznavao, sve više mi se sviđala. Moja siromašna sposobnost za komunikaciju sa ljudima nekako se sada razvijala. Umela je da me natera da pričam bez prestanka.

 

Soba_42

 

Bilo je to još jedno jutro u bolnici kada mi je pala suluda ideja na pamet. Probudio sam se čuvši krike ispred sobe: „Gde je moj sin? Nađite mi sina!.” To je bila samo jedna od uobičajenih reakcija majki koje su izgubile svoje dete na bolničarskoj postelji. Izašao sam iz sobe i ugledao stariju ženu kako plače u zagrljaju muškarca. Osvrnuo sam se na vrata svoje sobe i video natpis iznad, „soba 24.” Pomisleći kako nepristojno zurim u muškarca i ženu u njegovom zagrljaju, produžio sam dalje hodnikom. Neke sobe su imale velike prozore kroz koje se moglo gledati iz hodnika. Zastajao sam pored njih i gledao pacijente. Naravno, tražio sam inspiraciju. Neki ljudi u tim posteljama su imali spaljena lica i ostale delove tela, očigledno nastradali u nekom požaru. Neki su bili kao mumije zavijeni u gipsu od preloma kostiju a neki pak imali teže povrede udaraca na licu. Gledao sam te ljude kroz prozore a slike su mi se urezivale u pamćenje kao prvi poljubac. Strastveno, nežno, uzbudljivo i sa strahopoštovanjem.

 

Napokon su nas pustili iz bolnice. Jelena i ja smo otišli mojoj kući gde sam zatekao majku, kako sedi u dnevnoj sobi potpuno odsutna. Bila je drogirana. Najzad me je pogledala tupim pogledom i upitala drskim glasom „Koga to dovodiš u moju kuću?” „To se tebe ne tiče”, odgovorio sam, zgrabio Jelenu za ruku i poveo ka mojoj sobi. Kada sam otvorio vrata video sam isušenu krv na tepihu, sve je ostalo kao što je bilo i kada sam poslednji put bio tu. Jelena je pogledom počela da analizira moju sobu i sve stvari koje su se u njoj nalazile. Kao detektiv počela je da me ispituje kakvu muziku slušam prebirajući po pločama i kakve su to slike koje sam imao po zidovima. Nisam oklevao da joj odgovorim. Uvek sam bio raspoložen za razgovor sa njom.

 

Pala je noć. Spremali smo se da legnemo. Majka je ležala na podu u dnevnoj sobi, zaspala je još pre par sati. Bio sam pomalo isfrustriran svime, a posebno majkom. Ležao sam stisnut pored Jelene koja mi je okrenula leđa. Počele su da naviru slike iz bolnice. Čovek sa izgorelim licem, prostrelna rana od metka na desnoj podlaktici, izmorena lica, tužni pogledi… Nisam imao mira, nisam mogao da zaspim od silnih slika koje su napadale moj razum. „Zašto me slike nisu inspirisale, šta mi je potrebno da uspem?” Imajući osećaj da ludim, pomislio sam: „Moram ubiti ono što volim.”

 

Pet godina kasnije budim se na podu svoje sobe broj 42. Iznad kreveta visi moja slavna slika a vidim i neko leži u mom krevetu. „Jelena? Jesi li to ti? Otkud ti ovde?” Jelena nije progovarala. Ležala je polu naga u krevetu nežno prelazeći rukama preko nogu. Htela je da me uzbudi. Polako sam začuđen prilazio krevetu dok najzad nisam seo na ivicu. Dodirnuo sam njene noge zatim trbuh i ruke. Bila je tako topla, imala je tako meku kožu. Počeo sam nežno da je ljubim po vratu a ona je uzdisala. Rukom sam prelazio preko njene kose sklanjavši joj šiške iza uveta. Obgrlio sam je i tada osetio neravnine na njenim leđima. Okrenuo sam je u stranu upitavši: „Šta ti je to?!” Tada sam video ubodne rane od noža, nekoliko njih preko celih leđa. Pustio sam prvu suzu i povikao: „Nisam hteo! Oprosti mi Jelena!”

 

Autor: Boris Gabrini

Fotografije: skyrock.com, crazys.info, tscnyc.org, onsugar.com

 

2 Komentara
  • D.S.B.
    Objavljeno 06:15h, 13 oktobra Odgovori

    Prica je odlicna!

    • Boris
      Objavljeno 12:58h, 27 oktobra Odgovori

      Hvala (:

Ostavi komentar