21 okt Smrt, rađanje i jedna riječ

Sinoć  je umro neko meni jako važan. Ali, iskreno, ja tu smrt posmatram kao rezultat svih njegovih prijašnjih životnih umiranja. Umirao je taj tip više puta, bio je dobar i human, brinuo se o svemu i svima, znao je da boluje za druge. Znao je sve i svašta. Umirao je više puta. Prvi put u osnovnoj školi kroz prve četvorke. Kroz neprihvaćenost i čudne poglede mase. U tišini njegovog kruga, koji je kao i on isplivao iz bljutave vode. Umirao je i u srednjoj školi, kroz jedinice, kroz gubljenja u hodnicima. U kabinetima znanja i kabinetima praznine. Kroz majčin znoj na individualnom razgovoru s razrednicom, jer je maturant i jer ima dvadeset neopravdanih. I nije trebao to da radi. Umirao je na prvim slikama koje je oživljavao svojom apstraktnom dušom. Bio je dobar. Umro je sinoć. Nema ga više. Ta njegova sinoćnja smrt je rezultat svih njegovih životnih umiranja. Umirao je džentlmenski. U zagrljajima zatvorenosti i zagrljajima slobode. Slamao se i slamali su ga. Lomio se i lomili su ga. Utapao se u vlastitim suzama kao mlad, izgubljen srndać u hladnoj rijeci. Umro je zabrinut, oštećen, lud, a jako voljen.

Ustao sam jutros jako rano, prije sunca. Ćutao sam i posmatrao stvari oko sebe. Pustio sam muziku, pa sam onda posmatrao svjetove u sebi. Jedna djevojka mi je napisala da je preumorna i izgubljena. Da je izgubila sebe i da, gdje god da odem ne smijem da se izgubim. Jer, to nije isto kao kad izgubimo pasoš ili novčanik. Jednom kad izgubimo sebe, ne može nam pomoći ni policija, ni ambasada, ni država, niti svijet. Potražnja za sobom je put bez kraja, rekla mi je kroz tišinu i bol. Posmatrao sam njene usne. I te riječi sam posmatrao, kao da ništa više neću moći da vidim. Sve mi je izgledalo kao posljednji red oproštajnog pisma. Zaustavila se na jednom uskom prolazu svoga traganja i počela je da plače. I ništa. Ćutao sam i nastavio čitati, te riječi, to pismo. Pismo posljednjeg reda.
Napisala je još ovako: “U svojoj zemlji čudesa nisam više Alisa. Nisam ni Sofija, to sam bila u Gimnaziji. Pero mi je davno ispalo iz ruke. Moram da idem sada. Kompleksni brojevi igraju bitnu ulogu kod harmonijskih oscilacija. Ostaj mi dobro, pjesniče. Neka ti pero nikad ne ispadne iz ruke.”

Sunce se nije pojavilo. Magla nije bila gusta.  Na ulici nije bilo nikoga osim mog pogleda.
Pismo posljednjeg reda mi je reklo baš sve. Nikad ne smijem dozvoliti da se izgubim, i ono još važnije, nikada ne smijem dozvoliti da mi pero ispadne iz ruke.

Ustao sam jako rano, prije sunca koje se nije pojavilo, slušao sam muziku, a kasnije i pročitao jednu od važnijih poruka u mom životu. Upalio sam lampu, pogledao se u ogledalo i oživio kao neko nov, nimalo zabrinut, skoro pa isti. Spremio sam se tako živ, nov, sretan.. U ruci sam imao pero, pod nogama put. Bio sam u šumi. Tamo mi je jedan meni jako važan čovjek rekao ovako: “Svako ima svoju priču, i ta priča ne mora da se poklapa sa tvojom.”
I iz toga sam sve razumio, posebno to da sam danas dobio dvije najvažnije poruke u životu. Na nevidljivom papiru, pisanim slovima napisah “OLIOKU”. To je trebalo da objasni sve između mene i tog meni baš važnog čovjeka. To je objašnjavalo sve.

Ostatak vremena sam bio najsretniji na svijetu, takav sam i ostao.

Autor: Mehmed Mahmutović

Fotografija: tumblr.com