SMEH DO SUZA

Umetnost, ona prava, usamljena je, ali ne i nepostojeća. Za nju se bore, ne nahrabriji, već oni koji, ne samo što gledaju, već i vide, ne samo što drže, već i dodiruju. Bežeći od stvarnosti, počeli smo da živimo u svetu iluzije, bajki. Ali ne onih bajki koje su pisali braća Grim, već nekih novih pompeznijih, privlačnijih, čiji su autori smelo brisali granice između ukusnog i neukusnog, šokantnog i zgražavajućeg. Počeli smo da živimo „turbo“ da stvaramo, po svaku cenu, urbano i „in“. Da se ne osvrćemo iza sebe, da uzimamo tuđe, i kada nam nije potrebno i da uništavamo svoje čak i kada je kvalitetno.

Nebeski narod, ili narod zatočen u „čardaku ni na zemlji ni na nebu“? Smetali su nam drugi, smetali smo i sami sebi. Živeli smo i ovako i onako. Nisu nas slomile kisele kiše, vulkani, zemljotresi, jači, slabiji, mudriji. Grdili smo – rušili su nam, rušili smo i sami. Bili smo i prkosni i ponizni i naivni i proračunati, ali u kom trenutku smo postali površni i ograničeni? U kom trenutku smo postali nesposobni da razdvojimo ispravno od neispravnog?

Činjenica je da su neki od nas oduvek bili imuni na estetiku i otporni na kvalitet. Neki su se jednostavno umorili od borbe i podlegli uticaju prvonavedenih. A neki nikada nisu odustali od svog verovanja u prave vrednosti. I da, svima je dosta brbljanja o poremećenom sistemu vrednosti, o masovnim medijima kao glavnim i odgovornim urednicima programa kiča i grandioznog predstavljanja promuklih slavuja ili onih slavuja čije pesme ne izazivaju emociju, već iz njih šiklja želja za erotskim uživanjima pod svetlima kazina, na primer. Naime, u nama je neko zlo usadilo čudesnu moć da za sve kroz šta prolazimo, nekog drugog krivimo. Pa se tako u redovima krivaca smenjuju, vlast, koju smo sami birali, država, koju smo sami gradili, televizija, čiji program po ukusu većine uređuju, pevači, uz čije pesme sami lomimo čaše, flaše i sve drugo što se može slomiti, uključujući i delove tela, i tako u nedogled. Poistovećujemo se sa veri important personama i pokušavamo da se farmerski usprotivimo Velikom Bratu i da srušimo buntovnički njegovu ispovedaonicu i zgazimo pravila na koja smo sami pristali, ali da ipak uzmemo pare, jer nam se može.

Ceo svet nas napada a mi, kao i svi junaci žitijne književnosti, dižemo ruke k nebu i molimo se. Samo su nam molitve nekako čudne, mnoge su majke i sestre pominjane, i mnogi redovi na sahrani nabrojani – čudno neko moderno pravoslavlje.

Pobožni, i u dobru i u zlu. Ne pravi sebi idola niti kakva lika – ako ne vozi makar jedan BMW, ako nema bar jedan hit u karijeri, i ako nije bio makar jednom u životu žrtva estetske hirurgije. Ne ubij – osim ako te nije „loše pogledao“ na ulici, ako nije seo na tvoje mesto u klubu, ako je radio svoj posao na tvoju štetu, ako je navijao za tim koji ti ne voliš ili napravio sličnu katastrofalno ugrožavajuću grešku. Ne čini preljubu – osim ako ti se baš „ne namesti“. Ne kradi – osim ako ti to nije izvor prihoda. Ne poželi ništa tuđe – osim ako ne osetiš da je to trebalo zapravo da bude tvoje. Lažni moralisti, trgovci pravoslavljem, patriote koji vole i brane svoju zemlju i narod mrzeći sve druge, ali koji i dalje ponosno nose zlatan krst oko vrata, ne znajući da je njihov Bog kome se mole razapet na drvenom.
A na drugoj strani, onaj tračak nade, ona oaza umetnosti koja se primirila u pozorištima i galerijama, polako pristaje na GLAS NARODA i gradi repertoar po volji građana, u skladu sa članom 56. tačka 3. „Njačimo u horu da se dalje čujemo, ojha!“ Najbolje bi bilo da vratimo glumce na ulice, a pozorišta na trgove, da ne igramo tragedije, jer sve ovo oko nas nije za plakanje. Ovo je jedan vodvilj, koji se polako, ali sigurno penje baroknim lestvicama i prerasta u urnebesnu komediju kakvu nijedan komediograf, svetski, a ni domaći, uprkos talentu, veštini i znanju, ne bi umeo da prenese na papir.

Autorka: Milica Živković

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.