19 okt Slušaj Ivu, ne objašnjavaj mnogo
Ležao je na krevetu i pokušavao da smiri misli. Znao je: pre pola sata je život počeo da mu se menja vrtoglavo brzo. Samo, po prvi put za 25 godina nije više imao osećaj da ide u pogrešnom smeru.
Odjednom je sve izgledalo kao da je dugo bio u gužvi i da je konačno izašao na čistinu. Na veliko polje.
– Ovo je sjajno, Vlado! Odlepili su za tobom! Šefica je rekla, citiram: Baš ovakav logo sam zamišljala za našu firmu! Ejjj! Oduvao si ih! Sad to ide još glavnom na odobrenje, ali znaš šta? Ona već ovde priča kako hoće sve, ceo asortiman će naručiti! Nenad iz sektora za marketing joj je predložio da ovu sezonu radimo i reklamu na tekstilu, tako da već vidim tvoj dizajn svuda. Štampa na duksevima, majicama, prslucima, rokovnicima, notesima, kalendarima, olovkama, termosima! Znaš li ti koji je to uspeh?! – od Ivinog ushićenja nije čuo sebe kako misli i diše.
Bilo je potpuno nemoguće da je njegov prvi dizajn tako lepo prihvaćen. Ivin glas je i dalje dopirao iz telefona, a on je pokušavao da shvati. Dobio je posao. Biće plaćen za nešto što je sam osmislio.
– Izvini, Iva, nisam te čuo šta si rekla poslednje…
– Rekla sam da si otvorio sebi velika vrata. Moja šefica će ti napisati preporuke. Mnogo je firmi danas koje ulažu u štampane reklame i to s razlogom! Reklamni materijal se isplati, a tebi će se, dečače, posebno isplatiti! Šta sam ti ja rekla, ha?
Šta sam ti ja rekla, ha?!
Tako bi Iva maestralno završavala svaki razgovor i Vlada je to znao. Bila je najglasnija u društvu, najsmelija i najneuhvatljivija. Niko nije sa sigurnošću mogao da kaže kad su počeli da izlaze zajedno, ko ju je doveo u njihov kružok čudaka-medicinara i zašto im se stalno vraćala. Pokušavao je da se seti da li je bila docimerka ili cimerka nečije devojke ili koleginica sa katedre za biohemiju. Tek, od trećeg semestra ona je periodično ulazila u njihove živote. Svaki put kad bi se vratila sa nekog putovanja, izašla iz neke čudne veze ili položila sve ispite u roku.
– Šta studiraš, Iva? – pitao ju je jednom.
– Ko, ja? Studiram život. Smer: Kako se postaje čovek. – rekla je teatralno i poklonila se. – Je l’ idemo na sladoled?
Srećna i luda, uvek je delovala neozbiljno, a sve ih je – jednog po jednog – iščupala na površinu. Šta sam ti ja rekla, ha? Slušaj Ivu!
Kako se postaje čovek?
To Ivino čuveno „kako se postaje čovek“ nije bilo nešto novo za Vladu. U stvari, celog života su mu roditelji kljucali u glavu. Da učiš, da postaneš čovek. I pre nego što je upisao stomatologiju, Vladimir je znao da to nije posao za njega. Okretalo mu se u stomaku od mirisa, krvi, pljuvačke, a u ušima zujalo od turbine. „To je odličan posao za muškarca. Da postaneš gospodin čovek“, govorio je otac. Napuštanje fakulteta bi onda značilo da on nije pravi muškarac.
Zbog toga je učio i ređao ocene u indeksu i nezadovoljstvo u sebi. Bio je na kraju studija, već je apsolvirao i odugovlačio polaganje poslednja dva ispita. Znao je, kad položi, moraće na praksu, pravo u ordinaciju da „kao pravi muškarac popravlja zube“. Takvog, sluđenog i zaludnog pronašla ga je Iva jedne večeri na Instagramu.
– Dečače, jesi li završio te tvoje zubarske nauke?
– Nisam. – odgovorio je kratko, već iznerviran što je svima postao asocijacija za večitog studenta.
– Neka nisi. Nego, da te pita Iva. Je l’ ti i dalje onako malo crtkaš?
– Kako to misliš?
– Ih sad, znam ja da ti imaš ruku za lepo. Nego, slušaj Ivu, ima jedno slobodno mesto ovde kod mene u školi. Da ti upišeš grafički dizajn.
Vladimiru je sve to bio šok: i da Iva zna da on ume da crta, i da postoji „ovde kod mene u školi“ i ideja da uči nešto potpuno novo, a najviše – da Iva uopšte o njemu misli.
– Od zbunjenosti do grafičkog dizajnera! – nazdravila mu je Iva nakon šest meseci.
– Nisam ja još grafički dizajner, znaš li koliko tek treba da učim?
– Znam, ali ovog puta učiš ono što voliš! Nemoj da si toliko samokritičan! Jaoj, šta li će ti sad roditelji reći?!
– Verovatno da nađem pravi posao.
– Kud ćeš „pravije“ od ovog?! Pravi je posao koji voliš! Slušaj Ivu!
Pravi posao se voli
Nije bilo lako objasniti roditeljima koji su ceo radni vek proveli u jednoj firmi da ima „pravi posao“. A penziono? A zdravstveno? Mogao si lepo doktor da budeš! Šta je to frilenser? Kompjuteri? A kad ti nestane struja, a taj internAt? Slušaj Ivu, ne objašnjavaj mnogo. Samo budi srećan i plaćaj račune – navići će se.
Kao i uvek, Iva je bila u pravu.
– A Vlada gde je?
– Spava. Radio cele noći.
– E, zaposlio se?! Ne zoveš da častiš!
– Ma neeee, to je ovo njegovo, preko kompjutera.
Kroz polusan Vlada je čuo kako se majka objašnjava sa tetkom. Ti razgovori su mu bili poznati od najranijih dana u detinjstvu. Otkad su se odselili od babe i dede, očeva sestra bi dolazila jednom u mesec dana „da ispita situaciju“. Kako se snalaze bez njih, da l’ dete uči školu, kad misli da završi taj fakultet, hoće li da se ženi. ‘Ajde, Vlado, da završiš to pa da popraviš tetki zube!
Okrenuo je glavu na drugu stranu i pomislio: Slušaj Ivu, ne objašnjavaj mnogo.
Autorka: Srbijanka Stanković
Nema komentara