17 nov Slomljenu dušu lako prepoznaš
Hodam kišnim ulicama
Samo onda kad moram.
Krevet je jedino skrovište
Koje pruža utehu
i brani me od sveta
Ljudi i buke.
Kada sam postao toliko star?
Polažem svoje sede kosti
U udoban krevet i čitam
Ili samo jednostavno ležim
Postojim i dišem
trudim se da pronađem način
Kako da nestanem
Toliko da nestanem
Da ne čujem nijedan zvuk.
Koliko je lakše bilo
Prošlog oktobra
Imao sam celu planetu
U rukama
i mogućnost da izaberem svoj put
Sada ćorsokak nudi samo zid
U koji se bezglavo zakucavam
iznova i iznova.
Ne treba mi podrška ili blage reči
(Voleo bih da mi je to dovoljno)
Nekad nije lepo
Biti drugačiji od ostalih
Niti to može da prija.
Možda mi je potreban
pogled koji razume
I tišina koja ume da boli
nju dobijam uz reči oštećenih ljudi
Koji su navikli na poraz.
Slomljenu dušu lako prepoznaš
Obuzeće te empatija i želja da uporediš
Sopstveni život sa nečijim.
Dok ti priča o sebi
Sve postaje tako poznato
I pomišliš
Jebote
sve ovo se već desilo nekome.
Autor: Stefan Kirilov
Fotografija: tumblr.com
Sorry, the comment form is closed at this time.