Slobodan Stanković: Kada san postane stvarnost

 

Pozorište mladih Kulturnog centra Pećinci u junu je obeležilo deset godina postojanja. Za to vreme je iznedrilo mnogo talentovanih ljudi, koji su na njegovim daskama napravili svoje prve glumačke korake. Jedan od njih je Slobodan Stanković.

 

Kako se rodila tvoja ljubav prema glumi?
 

Ljubav prema glumi rodila se u zabavištu, kada sam dobio jednu od glavnih uloga u dečijoj predstavi i već tada mi se pozorište učinilo interesantnim. Nakon nekoliko godina, postao sam „zaražen” glumom, radovao sam se angažovanju u svemu onome što ima veze s javnim nastupom, predstavama, raznim takmičenjima… Bilo mi je interesantno da kroz scenu, kao i u životu, upoznajem razne ljude, poistovećujem se s njima, kudim ih, hvalim, branim, napadam…

 

Prva predstava i uloga

Prva predstava i uloga

Režirao si predstavu „Cigani lete u nebo”. Da li je inspirativnije biti glumac ili režiser?

 

Nedavno sam počeo da režiram jer sam osetio potrebu da i na taj način saopštim većem broju ljudi ono što me u određenom trenutku muči, ono što osećam i što nas okružuje i da provučem nešto što je važno za sve nas, pogotovu mlade… Počeo sam sa jednom dečijom predstavom („Aladinova čarobna lampa”), potom sam obradio jednu istorijsku temu i ličnosti, Majski prevrat i kralja Aleksandra i kraljicu Dragu Mašin, a onda sam se odlučio na zahtevan i veliki projekat „Cigani lete u nebo”, koji sam posvetio svojoj majci koja je „na nebu”. Inače, ovaj projekat je nagrađen počasnom nagradom Delegacije Evropske unije u Srbiji, ali i sa jedanaest nagrada na zonskim i pokrajinskim takmičenjima amaterskog dramskog stvaralaštva 2013. godine. Kada je u pitanju inspiracija, nalazim je u stvarima i situacijama koje nas okružuju, ali i u ličnom iskustvu. S druge strane, posebnu draž i motivaciju nalazim i u likovima koje tumačim i pokušavam da to svaki put bude nešto drugačije. U predstavama koje režiram može se primetiti ko sam ja zapravo, dok u likovima koje igram tumačim ono što je karaktersitično za sam lik.

 

Na nedavno održanom festivalu „Teatar za mlade” u Novom Pazaru osvojio si priznanje za najbolju mušku ulogu. Glumio si Adolfa Hitlera u predstavi „Pacijent doktora Frojda”. Koliko ti ovakva priznanja znače?

 

Za nekoga ko želi da mu gluma bude profesija, ovakva priznanja su i te kako značajna. Bilo je mnogo glumaca, tako da se nisam nadao nagradi za najbolju mušku ulogu na tako važnom festivalu. Svakom imponuje činjenica da nešto u šta je ulagao rad, volju, motivaciju, celokupnog sebe, primete i drugi, ne samo članovi žirija na takmičenjima, nego svako ko je odvojio vreme i došao da pogleda predstavu, a samim tim i nas glumce, pa i mene. Svaki aplauz je najveća nagrada za svakoga ko se bavi glumom i on nema cenu.

 

Uloga Adolf Hitlera u predstavi "Pacijent Dr Frojda"

Uloga Adolf Hitlera u predstavi „Pacijent Dr Frojda“

Na festivalu je nastupilo osam pozorišnih trupa. Ko je bio tvoj favorit?
 

S obzirom da nisam bio u mogućnosti da pogledam i druge predstave, ne mogu reći ko mi je bio favorit.

 

Sa kojim problemima se susreću neafirmisani glumci u Srbiji?
 

Ne bih to baš nazvao problemom, ali smatram da je najveći „problem” amatera nerazumevanje okoline, pogotovo u manjim sredinama. Retki su ljudi u instituacijama kulture u manjim sredinama koji razumeju značaj bavljenja različitim vidovima amaterizma, a u krajnjem slučaju nisu svesni delatnosti koju sama institucija kulture obavlja, da li zbog toga što nisu dovoljno obrazovani ili možda što su se sticajem okolnosti zatekli tu. Najblaže rečeno, svako ometanje kvalitetnog rada omladine, kada je u pitanju amaterizam generalno, u manjim sredinama ponekad prelazi granicu izdržljivosti. Baš iz tog razloga, smatram da sam i pored te činjenice opstao u sredini koja ne pokazuje preveliko razumevanje, niti priznaje uspeh. Pored toga, vršnjaci ne vide smisao bavljenja glumom i zato smatram da su gradske sredine u tom smislu daleko podsticajnije,  fleksibilnije i razumnije.  Uz to, uspeh se ne ceni, a retko ko obrati pažnju na nas kada govorimo o ljudima na funkcijama.

 

Nagrada za ulogu Adolfa Hitlera

Nagrada za ulogu Adolfa Hitlera

Koja je razlika između profesionalnog glumca i amatera?

 

Amateri imaju veću mogućnost da se „igraju”, odnosno glumom se bave iz ljubavi prema glumi, radi druženja, zabave, a pored toga imaju svoja zanimanja koja u većini slučajeva nemaju nikakve veze sa pozorištem. Profesionalcima je to posao. I jednima i drugima je zajedničko to što im je „srce puno, a džep prazan”.

 

 

Sa kim bi voleo da zaigraš u predstavi?

 

Odmah ću reći da su to Nebojša Glogovac i Dragan Mićanović, a kada je u pitanju starija ekipa, to je bez sumnje legendarni Gavrilo, odnosno Miša Janketić. Smatram da bih mnogo toga naučio od njih.

 

Kažu da glumac ima privilegiju da svakog dana umire na daskama i da se ponovo rađa. Šta si naučio iz svakog rađanja?

 

Naučio sam da slušam druge, da ih shvatim, da prihvatim činjenicu da smo svi različiti. Uglavnom prihvatam osobe onakve kakve jesu sa svim svojim vrlinama i manama. Naučio sam i da funkcionišem sa različitim karakterima, osobama koje nemaju ista interesovanja kao i ja. Naučio sam da razumem ljude oko sebe.

 

Macan u predstavi "Klasni neprijatelj"

Macan u predstavi „Klasni neprijatelj“

 

Legendarni Zoran Radmilović je napisao: „Glumci su, otkad postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale, sem po cenu roditeljskog prokletstva.” Da li je ovakvo stanje i danas?

 

Moram priznati da u manjima sredinama jeste. Posle srednje škole, rekao sam ocu da bih polagao glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Istog trenutka mi je rekao: „Da li si ti normalan? Treba da postaneš alkoholičar… Od čega ćeš da živiš?” Ipak sam otišao na prijemni, ali nisam uspeo tog prvog puta. I tako sam više puta polagao prijemni, a evo tek sada moj san je postao stvarnost. Upisao sam glumu na Akademiji lepih umetnosti u Beogradu u klasi Božidara Đurovića. Sad mi preostaje da demantujem oca.

 

Predstva "Cigani lete u nebo"

Predstva „Cigani lete u nebo“

Gde publika može da gleda vaše predstave?
 

U amaterskim teatrima, uglavnom se predstave spremaju za takmičenja, odigra se nekoliko puta pred, uoči i posle takmičenja, a onda se već radi druga predstava. Ipak, neke od predstava mogu se pogledati u Kulturnom centru u Pećincima.

 

Na čemu trenutno radiš i kakvi su tvoji dalji planovi?
 

Kao što rekoh, trenutno sam skoncentrisan na ono što me čeka u naredom periodu, a to su studije glume. Pored toga, uskoro se može očekivati i nova predstava u mojoj režiji. U pitanju je parodija „Zvonar Bogorodičine crkve”, čiju premijeru očekujemo krajem oktobra. Predstavu radim u okviru projekta Ministarstva omladine i sporta Republike Srbije „Mladi su zakon”, a u saradnji sa Humanitarnim udruženjem „Prijatelji” iz Sremske Mitrovice i Kulturnim centrom u Pećincima.

 

Zašto si ti crna ovca?

 

Sa svim svojim interesovanjima i angažovanjem u amaterskom teatru svakako se može reći da sam crna ovca. Svestan sam toga da nisam kao ostali vršnjaci, ali moja potreba da kroz pozorišnu umetnost dam sebe je velika. U sredini kao što je moja retko koga zanima gluma i režija u isto vreme i na način na koji mene to zanima, a drago mi je da mi se pružila mogućnost da svoj talenat pokažem i drugima.

 

Tijana Banović

Fotografije: Slobodan Stanković

1 Komentar
  • Dragoslav
    Objavljeno 15:29h, 28 oktobra Odgovori

    Svaka cast!

Ostavi komentar