Sloboda

Nemam ja vremena.
Vreme ima mene.
I razvlači me bledog po svojim grubim šakama,
Masnim od krvi i znoja.
Guta moje trule snove
I čekanja od plastelina.
Gnječi mi kičmu, a ja ćutim.
Ne branim se i ne molim ga
Za bezbroj puta odsanjano
stakleno sutra.
Jebeš sutra. To mi više ne treba.
Sad mi trebaš ti.
U tvojim sasvim običnim očima
Krije se nešto bezvremeno.
Rasuto između večnosti i zaborava,
Gde kazaljke ne zalaze.
Dođi i porazbijaj satove
Što mi pucaju u stopala…
Daj mi svoje ruke,
Onostrane i tople,
Istrgni me vremenu,
izgubi me u njima…
Tu ću biti jedno lepo ništa.
Pospi me kosmičkom prašinom
Koju kriješ pod noktima
I slaži kako te imam.
Ja ću biti srećan.
Jer ne postojim, a imam nešto
Što sam život nema.
Autor: Ljubomir Janković
Fotografija: weheartit.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.