26 avg Sloboda
Bio sam kolekcionar balona od sapunice, onih najdragocenijih, savršenih, krhkih i kratkotrajnih trenutaka. Nikad nisam razmišljao o njihovoj konačnosti. Ona je imala vremenski uokviren interval za te trenutke, zato su obični dani i sitnice za nju bili od posebnog značaja i uspela je da od običnih trenutaka stvori večnost u mom srcu.
Zaljubio sam se u nju jedne srede pre šest meseci.
Nije imala lepršavu kosu kojom bi me zavela, imala je plavu maramu sa belim linijama nisko vezanu sa dva kraja koja su joj dodirivila gola ramena. Nosila je plavi top i farmerke sa tragovima boje, koje su joj bezlično visile sa kukova i previše čvrsto stegnut kaiš obmotan oko njenog premršavog tela bez oblina. Nije imala šminku koja bi istakla njene prozirno plave oči i blago upale obraze. Sve njene čari su stale u jedan osmeh koji je odzvanjao među gomilom budućih leševa u hodniku onkologije, gde smo se sreli kao slučajni posetilac i stalni prolaznik.
U prvih pet minuta poznavanja sam joj nagovestio da sam pisac, valjda sam hteo da je impresioniram, ne znam ni sam zašto. Osmehnula se…
Da li nekad imaš onaj osećaj beskonačne slobode, dok reči nekontrolisano naviru, a tvoja mašta se ne spotiče o pravila i zakone? Tvoja mašta se ne boji Boga i usuda i ne doseže limite opozicije tvoje umetnosti? Ona ne razume znano i neznano, ohrabrena je nadanjima i stramputicama. Ona je breme koje nosiš i koga se ne odričeš, tvoj greh i radost. Nju ne sputavaju razum i racionalnost, ona luta gde joj je volja. Tvoj talenat je tvoja kletva i tvoja molitva, a tvoje pesme su priručnik za tvoju suštinu.
Sigurno želiš priznanicu za slobodu koju si otplatio kreditima unutrašnjih nemira, po nerealno visokim kamatama koje su rasle po stopama tvojih žrtvovanja, strasti i zabluda. Želiš publiku koja će nemo upijati svaku tvoju reč i zaviriti u riznicu zapisanih osećanja, a ti ćeš opijen time zatražiti još jedan kredit… Sve što želiš je još jedna njihova priznanica i potvrda da si slobodan čovek.
Danas, kad stojim ispred Vas, razumem o čemu je govorila. Verovala je da sam njen trubadur i da ćete je spoznati kroz moje stihove, verovala je u moj talenat, u moju nadljudsku snagu da ću istrajati u ovom čitanju do kraja. Želela je da spoznate bar delić nje: Vi, mnogobrojne komšije, koje ste klimale glavom iz sažaljenja kad je prolazila. Vi, daleka rodbino, koji niste pitali kako joj je, da ne biste smetali. Vi, njene kolege, koji ste se divili njenom talentu i potajno bili ljubomorni. Vi, poznanici, koji ste šaptali: „Šteta, tako je mlada“. Vi, moji prijatelji, koji ste me odvraćali od nje, jer se ovaj dan bližio.
Nije želela da je upamtite u okovima bolesti jer ona nije potčinjena ljubila skute sudbini, samo je odvažno prošla pored nje čak i kad joj je telo bilo nepomično. Ustrajala je pod stamenom rukom inkvizicije dok su je njene sopstvene izdavale. Pridržavao sam joj platno, ona je držala četkicu među zubima i slikala oblike koje nije mogla da razazna jer ju je vid napuštao. Njen duh nije giljotiniran na trgu uz povike mase, zato što je verovala da je sloboda pravo, a ne privilegija.
Između ropstva i odvažnosti gladijatora, između životom plaćenih ideala i zaveta datih srcu… Iza bedema svega svetog i tamo gde vera nije samo propoved… Iza utvrđenja sazdanih od bola i znoja daleko skrivena od dželata i ljudskih nerazumevanja i prezira… Iza tvrđave od mašte i talenta na najvišem brdu… Prostire se ta neistražena Nedođija. Satkana od večne mladosti i halucinacija duše, uporišta za snove i nadanja. Do nje se stiže na krilima vilinske prašine, tamo se spava na jastucima od oblaka. Tamo možete biti sve ono što Vam je racionalnost zabranila a razum zaključao u najskrivenije tamnice Vašeg uma. Možda će neki od Vas spoznati to mesto na njenim slikama…
Zurio sam dugo u njena platna, obavijena duvanskim dimom u prigušenoj sobi koju su obasjavali samo tragovi mesečine. Mislio sam o ljudima koji su danas stajali iznad njenog kovčega i bacali šačice zemlje…
Nadvladani tugom sa suzama u očima i odsustvom vida i dalje nemoćni da vide njenu Nedođiju… Ali više nije ni važno, ja znam da me ona čeka tamo, slobodna i srećna.
Autorka: Aleksandra Marković
Sorry, the comment form is closed at this time.