Skortum na dlanu

 

Gospodin Ilija Janguć razvučenog je osmjeha i ozarena lica sjedio je zahodskoj školjci. Gola koljena prekrio je katalogom. I ne, nije to bio Victoria’s Secret ili sličan katalog; ne, ne, njegova je koljena prekrivala Mauzerova jesenska kolekcija lovačkog naoružanja. Zažarenih ju je očiju listao. Želio je kupit pušku za koju će svi iz njegove lovačko poslovne ekipe od zavisti  usisati gaćice u rektum.
Zaslužio je. Danas je zaradio 180 000 tisuća kuna. Ni orao ni kopao, razmišljao je odvrćući WC papir sa mjedenog nosača. Tax free, rekli bi ameri. Supruga free, kćeri  free, rekao bi on.
Dobio je presudu, odnosno postigao nagodbu sa svojim oponentom. Kombi Ilijine građevinske tvrtke s leđa je bio udaren kamionom ove druge tvrtke, inače moćnog konglomerata uzgojenog još u socijalizmu, na ponos i diku čitavom radnom narodu. U Ilijinom kombiju nalazilo se šest ljudi, pet radnika i vozač, svi su završili u bolnici, svi su dobili po trideset  tisuća kuna odštete. Ali nitko od njih pare vidjeti neće. Jer radnici su bili neprijavljena radna snaga iz BiH, i Ile, kako su ga zvali, ih je dočekao na vratima  bolnice, dao svakom po 100 eura, pa ih poslao nazad u Bosnu. Novim kombijem. Koji se nije nazad vratio prazan. Stao je u susjednom selu i pokupio novih pet ljudi koji će za 18 kuna na sat orati po njegovim gradilištima od zore do sumraka. Neprijavljeni. Jer je Ilija na njihovo mjesto, subvencije radi, već prijavio razvojačene branitelje. I dobro svima, običavao bi reći.
Šesti čovjek, vozač Miško, inače Ilin rođak i desna ruka neće dobiti otkaz, ali ni novce, jer je imao 0.6 promila u krvi, pa je Ilu prilično stajalo da to riješi s policijom. Uostalom, bio je Miško i na bolovanju,  patio je posao.

I onda, u ramenima zakrivljenog udesno, sa rukom u školjci, prekinula ga je zvonjava sa mobitela. Osobnog.

Važno je napomenuti da Ile, iako je imao građevinsku tvrtku nije bio građevinar. Ile je bio trgovac. Tako je i  poslovao. Prodavao staklo za kristal, muda za bubrege, urbane vile u kojima se  hrkanje iz podruma čuje u potkrovlju, sedmerokatnice s liftom nosivost 120 kilograma, bazene koji su curili stotinama malih rupica zbog jeftine izolacije…
Tako je u sedamnaest godina karijere otvorio ukupno 23 tvrtke.
I sad živi s tri mobitela. Osobni, operativni i poslovni. Poslovni je za, kako i dolikuje, posao, arhitekte, poslovođe, skladišta. Operativni je za ljude s kojima se posao uistinu odrađuje, financijeri, inspektori, mutikaše i sjecikese. Osobni je za širu i užu obitelj, oba prijatelja, odvjetnika i gataru, da ne kažem vidovnjakinju.
I baš taj osobni nije prestajao.
Ile je uz uzdah prekinuo papirologiju pa izvukao sad već histerični uređaj iz džepa košulje.
– Koji kurac sad…? podviknuo je.
– Ile…, – hrapav hladan glas. Starija žena. – Ile…?
A Ile zapeo u čudu. Jedina starica koja ima ovaj broj je njegova majka. A ovo zasigurno nije bio njen glas.
– Ko je? – listao je besciljno opcije u glavi.
– Ile, držim te za jaja, Ile.
– Ma šta… – veza se prekinula.
Ile je zapanjen zatresao glavom pa krenuo rukom ka novom formularu sa mjedenog držača.
I tad je osjetio. Najprije hladne prste, pa još hladniji dlan, kako polako obuimaju, nad hrpicom klateće mošnje.  Naježio se od uljezovog zapešća sve do vlastitog tjemena, pa poskočio izuzetno visoko za čovjeka tako nezgrapne i želatinaste građe.
Brisao je čelo rubom košulje i polako zavirivao u školjku. Tamo nije bilo ničega što tamo i ne pripada.
Daleko da je bio na čisto sa minulim događajem, pa je, u želji da ne čačka mečku, obavio ostatak brisanja s nogu.

Iz kupatila otišao je ravno u kuhinju, radikalne situacije zahtijevaju i radikalne poteze. Izvadio je gruzijski, dvadeset i pet godina star konjak, što ga je čuvao za posebne prilike, slegnuo ramenima i nalio kristalnu čašu do vrha. Ma ko jebe francuze, oni će njemu do kuda se nalijeva konjak.
Odmarširao je do frižidera,  otvorio stroj za led i zagrabio punu šaku. Njemu će francuzi o konjaku i ledu…
Konjak je kapao po Iranskom tepihu. Zaljuljao je kockice da odzvone dva kruga u čaši pa trgnuo dobar gutljaj.
Piće se sjurilo u stomak, paleći sve putem. Otresao je glavom, udahnuo pa polako krenuo po slijedeći gutljaj. Uspravio se i spojio pete, kao da nazdravlja frižideru ispred kojeg je stajao.
I onda opet.
Ruka mu je zapela pod bradom, dah mu je zapeo malo niže, a srce poskočilo do ušiju. Na malom ekranu ledomata, na  kojem inače piše temperatura, sad je stajalo: Držim te za jaja.
Isti tren je osjetio, hladni prsti stegnuli su ga kao hobotnica odbačenu kremu za sunčanje.
Uz neljudski urlik pao je na leđa. Prsti nisu pokazivali namjeru odustati. Ile  je predzadnjom snagom dohvatio rukom veliku kristalnu pepeljaru sa regala, pa zadnjom snagom zamahnuo prema sablasnoj šaci.
Kasnije se po Ilinoj ulici govorkalo o dva urlika, jednom neljudskom i jednom još gorem.

Nazvao je broj sa kojeg se javila starica. Birali ste nepostojeći broj.
Majku im hakersku, razdanjivalo se Ili. O šaci se nije usuđivao misliti.
Tu noć nije spavao. Osjećao je kako se svako zrno zaleđenog graška kotrlja unutar vrećice položene na preponama. Vraški ga je boljelo.
Ujutro je nazvao gataru.
– O tebe poso mori, – rekla mu je vještica, – tebe čeka veliki izazovi. Ima da putuješ, i ne da putuješ sam. Ide jedna lepa žena sa tebe, mlogo lepa žena…
– Azra, slušaj, bez zajebancije sad,
– Čekaj, ide vizija…Ima kurac da slomiš sa ta lepa žena.
– Ma mrš u vražiju mater i ti i kurac i lepa žena!

Zatim je, sa operativnog broja nazvao Vuka. Vuk  je taj koji rješava manje-više nerješive probleme. Još nije dana proveo u zatvoru, što mu je najbolja reklama.
– Slušaj, – rekao mu je Vuk, – ja moram vidit ruku ako je ‘oću slomit. Meni triba meso, moram u nešto udarat.
I dao mu broj čovjeka koji bi mu eventualno mogao  pomoči.
Ile ga je nazvao i ispričao problem. Čovjek je slušao baš kao što autoelektričari slušaju svoje potencijalne mušterije. Tek pokoje potpitanje i hrpa, mhm, aha i da, razumijem.
Dogovorili su sastanak popodne u centru, u kafiću smještenom u prostoru unajmljenom od Ile.
Tu ima parking, a i uglavnom ne plaća popijeno.
Tip je imao metar devedeset, konjski rep, flanelsku košulju i četrdeset kila premalo.
Zavalio se, pružio koščatu ruku sa traljavom tetovažom Peace simbola u korijenu palca i predstavio se.
– Miro, bioenergetičar, bijeli mag i tantrik.
–  Ile, gazda, – klimnuo je Ilija.
Miro je izvadio kožni privjesak, objasnio da je to amajlija koju treba nositi stalno, pa ako ona ne obavi posao trebat će egzorcizam. Zasad samo sto eura za privjesak.
– Šta’š pit? – Upitao ga je Ile nakon kraće stanke.
Tip se nećkao pa naručio martell.
Šta li pije kad sam plaća, pomislio je Ilija.

Desetak minuta kasnije Ile je sjedao u auto, sa egzotičnom ogrlicom oko vrata. Čim je upalio stigla mu je poruka na osobni. Nepoznat broj. Gorio je od želje.
Držim te za jaja, pisalo je. Uhvatio se za amajliju.
Svejedno, stisak je došao nenadan, čvrst i hladan. Da ima manje kvalitetno auto, šoferšajba bi  mu od urlika izletjela.
Dok je došao sebi, svjetina se već razilazila oko auta. Vrata su bila otvorena i kraj njih je stajao konobar sa ledom u jednoj i bocom rakije u drugoj ruci. Ilija je odbio led. Iz boce je dobrano i opetovano povukao.  A onda je nazvao Mira.
– Vraćaj pare, lupežu.
– Znači egzorcizam – zaključio je ovaj.

Mirova soba nalazila se u mraku, tek nekoliko svijeća, na podu kredom nacrtan krug sa simbolima, mač, raspelo, kadionica i zvono na stolu.
Ilija nije mogao vjerovati u što se upušta no s druge strane nevidljiva šaka na mošnjama djelovala je još nevjerojatnije, ali je nepobitno bila tu. Na ležaju pod zamračenim prozorom sjedila su dva krupnija tipa. Izgledali su kao liječeni narkomani.
– Pomoć, – rekao je Miro, – ljudi se znaju bacati, zna biti gadno. Jesi ponio lovu?
Ile je izvadio 1000 eura na stolić, a preko njih stavio pištolj. Da ga se ozbiljnije shvati, objasnio je.

Tijekom rituala Ile se nije bacakao, nije govorio čudnim jezicima ni tuđim glasovima. Samo se dobro ispovraćao. Uzeo je pištolj, rekao da se vratit s njime ukoliko se i šaka vrati, pa otišao kući.
Ona dva liječena izgledali su kao djeca kad naiđu na zatvoren luna park.

Dvije ulice je trebalo mobitelu da zazvoni. Osobni. Nije imao hrabrosti pogledati tko je.
– Ileee…- hladan, hrapav babski glas. Protrnuo je. I osjetio šaku dole.
– Ile, ti mislio da će ti ti nabiguzi pomoć, a, Ile? – Stisak se pojačao. Jedva je uspio stati sa strane.
– Slušaj Ile, samo je jedan način da muda sačuvaš,
– Pusti, pusti molim te, sve ču…
– Uzmi pet kuferti, u svaku stavi 180 000 kuna, sakrij to ispod sica i kreni za Mostar.
– Kad? Sad!?
Stisak se pojačao, umjesto odgovora.
– Nemam sad odakle, – cvilio je kroz suze. Stisak se još više pojačao.
– Dobro, dobro, čim skupim krećem. Stisak je nestao, veza se prekinula.

U sefu nije imao dovoljno, pa je morao nazvati neke ljude. Redom su ga svi upitali tko ga ucjenjuje. Novinar, lagao je strpljivo. Zovi Vuka, odgovarali su mu još strpljivije.

Ulazio je u spavajući Mostar kad mu je zazvonio mobitel. Samo ne diraj jaja, samo ne jaja, mislio je.
– Ile, – začula se hrapava baba, – kad uđeš u Mostar vozi lijevo za Konjic,
– Znam ja to, bio ja u Konjicu i Sarajevu i Varešu,-  no stisak ga je prekinuo.
– Daj začepi bolan više, vozi do skretanja za Divu.
– Dobro.
– Kad prođeš most, malo uzbrdo ima raskršće. Tamo će te čekat crni ker. E njemu daj kuferte. I onda nek te đini  nose kud hoće.
– Oću bit slobodan onda?
– Ko ‘tica.
Ile je od suza radosnica jedva uspijevao voziti mračnim kanjonom Neretve.
Skrenuo  je lijevo, preko mosta, pa prašnjavim putom nastavio dalje. Vozio je s dugim svjetlima, pa je crni pas škiljio kad je Ile stao. Osvrnuo se. Mračna šuma uokolo, rijeka dole šumi, nigdje nikog samo on i veliki crni pas. Koji reži. Ile mu je dobacio vrećicu sa omotnicama pa polako ušao u auto. Pas je uzeo paket u zube i nestao u šumi, pa Ili nije preostalo ništa doli da krene nazad, mada je očekivao nekakav potvrdni poziv.
Poruka je stigla dok je vozio preko mosta. Pomislio je kako će je pročitati čim ga prođe. Odjednom neka nevidljiva noga pritisne gas, a nepoznata sila naglo zavrne volan u lijevo. Moćni terenac s lakoćom je probio zaštitnu ogradu pa nemoćno, kao nespretni balegar, završio na leđima u Neretvi.

Ujutro, dok  su inspektori Policijske Uprave Mostarskog kantona radili svoje, jedan od službenika prišao je prvom do sebe sa Ilinim mobitelom u ruci.
– Vid mu, jarane, zadnje poruke. Piše: držim te za volan.

Petar Ćorić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča “Skortum na dlanu” posebno je izdvojena na konkursu “Priče o telu”)

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.