Škorpija

Dolazila bi autobusom, par puta mesečno, kada primi stipendiju ili joj njeni pošalju novac. Dočekao bih je na stanici i preuzeo njen ranac koji je bio veći od nje. Crna haljina, „martinke“, plave oči i kosa, prelepo stvorenje. Zamka.

„Vodi me u park. Uhvatićemo se za ruke i vrteti u krug dok ne popadamo. Zgrabiću te kao mačka kandžicama.“

„Nadam se da hoćeš.“

Odšetali bi i vrteli se dok ne popadamo na travu. Iz ranca bi izvukla dve staklene boce piva.

„Pijem pivo samo iz staklene. Na eks. Imam i otvarač.“

Sedeli smo na brdašcetu i pili. Ljudi su prolazili, šetali bi kučiće ili decu. Bilo je mnogo više pasa nego dece. Gledali bi u nas a neki bi okretali glavu.

„Ajmo kod tebe.“

„Ajde.“

Čitali bi poeziju jedno drugom, gledali „Twin Peaks“ i „True Detective“.

„Podsećaš na Rasta Kola. Ponekad ne zatvaraš usta. Možeš da kenjaš do sutra. Voliš to.“

„Nije baš.“

„Jeste.“

„Mačkice! Prase. Svinjče jedno. Bebo.“

Oborila bi me na krevet i tu bih se predao. Zorom je ustajala i onako gola odlazila u susednu sobu da crta. Slikala je i crtala odlično a usput pisala pesme pet puta bolje od mojih. Sklonila bi moje košulje i sitniš sa stalka za peglanje, razvukla papir i stvarala. Ležao bih u krevetu i pušio a zatim začuo njen glas:

„Imaš li neke lekove? Daj mi sve lekove iz kuće.“

„Pa, lepo nam je ovako. Dogovorili smo se da više ne pijemo lekove?“

„Neee, neeeeee, ja hoću DA CRTAM lekove.“

„Dobro, okej.“

skorpija-blacksheep.rs

Našao bih nešto, potom bih se obukao, strpao suzavac i nož u ranac i otišao na brdo, da fotografišem. Vratio bih se pomalo smrznut i blatnjav i zatekao bih je u pet puta većim pidžamama dok prebira po knjigama. Krv joj je curila iz nosa. Crteži su bili gotovi. Dohvatila bi produžni gajtan.

„Ostavi to, otac te je već skidao sa grede!“

„Da, a ti možda ne bi. Možda bi samo gledao i snimao.“

„Ne seri.“

Otimali smo se o gajtan. Dobro je povukla jedan kraj. Potrajalo je par minuta a onda ga je naglo pustila. Pao sam preko košulja i očevih tegova. Malo sam odrao lakat.

„Hahaha ha…  Kažem ti ja da su žene zlo. Kada sledeći put budem videla popa, staviću ruku u gaće. Ja sam Škorpija a ti Vaga, nemaš nikakve šanse. Hajde, ustani, spremiću nam obrok od 150 dinara.“

„Znam gde imaju girice za 100 dinara. A preko puta lokala prodaju cigarete na komad, 10 dinara komad.“

„Jedeš jedno te isto deset dana. Završiću master u Nemačkoj a ti ćeš ostati u ovom brlogu da se boriš sam sa sobom. Biće pakleno.“

Ustao sam. Povadila je neku hranu iz njenog ranca, potom njuškala po frižideru. Otišla je u kuhinju i uključila ringlu. Struju mi još uvek nisu isekli.

Obazrivo sam prišao frižideru. Otvorio sam ga i zagledao. Mislio sam da je neki od ministara unutra. Srećom, nije bio.

„Nema Vlade Srbije u frižideru.“

„Naravno da nema. Ja vladam.“

Otpuzao sam u sobu i odvrnuo muziku do daske. Baba sa gornjeg sprata je počela da udara metlom o pod. Plafon mi se tresao. Ona je kuvala. Muzika je treštala. Baba je i dalje lupala.

Dum, dum, dum…

Autor: Marko Antić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.