20 jan Sinoć  

Jutros sam slomila ogledalo. Ne plašim se nesreće jer nisam sujevjerna; tačnije, ne vjerujem ni u šta. Nije nepoznat stav da ateisti, zapravo, ne vjeruju u sebe i veličinu svoje duše; ne poričem ga. Ali ni ne potvrđujem, makar ne sasvim. Reklo bi se da sam ravnodušna, a ja nisam ni to. Arogantna sam i vrlo gruba. I emotivna za petoro prosječno osjetljivih. Ali, prije svega, ja sam ja – cjelina. I to ona koja sasvim odlično funkcioniše kao cjelina: koja razvija samu sebe, čiji je smisao u preispitivanju i konstantnim promjenama; koja ne traži jaču, bolju polovinu – jer joj ne treba dopuna. Postojim van svih odnosa i sama sam. Uvijek i oduvijek.

Jutros sam slomila ogledalo i, zapravo, nisam ni razmišljala o sedam godina nesreće. Zanijela sam se i promišljala samosvjesnost. Jer, ja sebe ne znam, i ne vidim – slaba sjenka na zidu pećine velikog paradoksa koji prikriva zamjenica „ja“ vidljiva je samo u ogledalu. A ta jadna sjenka najbliže je što prilazim sebi i malo je zastrašujuće slomiti je. Osjećaj je sličan mističnom otkrovenju: vaskrsenje vječnog nad pepelom pojedinačnog. Slomivši ogledalo, slomila sam i gladni, odvratno veliki ego. On me štitio dugo i odano – priznajem. Ali je u najvažnijem trenutku zakazao i, umjesto da se skloni i dostojanstveno prihvati poraz, surovo prevladao. (Nije da mu nisam dozvolila.) A nije smjelo. (Sreća ne prati hrabre.) Pogledati u tuđe oči i ne vidjeti željeno – lako. A nagnuti se nad ponorom sopstvenog pogleda i pronaći crvima izgriženu istinu i nemoćan krik? Usisati komadiće i obrisati pod i vratiti tepih i krenuti dalje i praviti se da se ništa nikada nije ni desilo. A ja sam slomila mnogo više od ogledala; zbog toga se tanak sloj celuloidnih vlakana ovako snažno buni.

Evo: ne prestajem. U suštini, nemam baš šta ni da prestanem; prilično sam skamenjena u mjestu. Velika ja, koja cijeli život trči: dolazi, odlazi, bježi. A ponekad i rekreativno. Baš ta ja sada stoji na jednom mjestu i vrti se oko svoje ose. Već duže vrijeme. Reklo bi se: i izgubljena i zbunjena i neprilagođena. A nije, znam da nije; rekla mi je to preksinoć. Nadvila se nada mnom i šapnula mi da zna šta hoće. Aha. Ne mogu ja ni biti zbunjena. Rastrzana? Teško. Cjeline je teško razdvojiti ali, za divno čudo, vrlo lako razbiti – i to na bezbroj sitnih kristala. A, vidiš, nisam ni slomljena. Slomljeno je samo ogledalo, i ono ja koje je bilo u njemu. Mada, biće ga opet, u drugim ogledalima; samo nikada opet u tom.

A ogledala ima zaista mnogo. Ovo moje nije bilo naročito skupocjeno niti me vezivalo za neke posebne uspomene. Jednostavno: u doba kada su sva bila moja, ja sam prisvojila samo jedno. Možda nije ispravno reći prisvojila, već pozajmila; ne znam od koga, ali je vrlo očigledno da sam ga vratila. Na prilično dug period. I ja bih njega nazad, iako vrlo dobro znam da se to ne dešava. Smotano sam odmotala crvenu nit, ali tek dopola: sad je pola u meni, a ruke čiji su se meki prsti igrali sa svojim dijelom klupka sa mnogo poštovanja i vrlo prijateljski stežu moju. Ostatak niti visi na vjetru, nemoćan da se vrati. Jeste li znali da sreća ne prati hrabre? Nemoguće je vratiti vrijeme i ispraviti pogrešno a od mene je očekivano zatražiti ono što je cijelom ljudskom rodu zabranjeno. (Vidite dokle doseže moj ego?) Taština će me sahraniti, u to sam sve sigurnija.

Volim majku, oca, brata, drugaricu, komšiju, pse i zaleđeni vazduh i u svima njima ja volim sebe – svoju sreću, sigurnost, hrabrost i čitav spektar drugih osjećanja i osobina koje izazivaju u meni. U svim licima prepoznajem dio sebe. Trenutna iskrenost i neprekidna egocentričnost – znam. A možda je to i apsolutna istina i možda sam samo jedna od rijetkih koja je izgovara. Vjerovatno jer ne shvatam težinu svojih riječi, a možda baš i zahvaljujući tom saznanju. A možda (tačnije: vjerovatnije), to nije nikakva istina i srž istinske veze dva psihički zdrava bića nije ego. U tom slučaju, ljubav postoji, a ja mnogo serem.

Kao individua koja je davno odustala od čekanja princa na bijelom konju, u tu vrstu ljubavi ne vjerujem. Ni u onu na prvi pogled, ni u onu vječnu; ni u čisto fizičku, ni u bezgrešno platonsku. Vjerujem ako i samo ako zadrhtiš toliko da svi tvoji strahovi gromoglasno zazvone lakim mirisom koji te prati u stopu, a nije tvoj. Ali samo na noć ili jutro ili podne ili veče i nikada cijeli dan. Ona prođe i stopi se u onaj bljutavi osjećaj brižnosti, koji jedini traje. Meni se on gadi i ja ga se javno odričem. Zaslužujem mnogo više od njega; zaslužujemo svi. Prosjeci, savjeti, isplanirana vremena, birane riječi, obazrivi dodiri, zlatne sredine i zlatniji presjeci, zdravi životi, korisna znanja – neka hvala, biram destruktivnost.

(A šta ako prođu i jutro i noć i podne i veče i miris ostane? I ostane, baš dugo ostane i dim cigarete ga ne zamaskira, a kamoli uguši i on odluči da ostane još duže i nastani se svuda po tebi i odjednom postoji klupa koja je samo vaša i na kojoj se jedu žuti kremasti kolači i ti mu kupiš kartu za predstavu čije su se karte već odavno rasprodale puštajući Julijanu da vas provuče kroz duge crvene zavjese i ti ga poljubiš, jednog jedinog puta prva poljubiš iako ne voliš kišobrane i mrziš način na koji brine o tebi kada pljušti gotovo jednako kao i činjenicu da si čak i u bezazlenom dodiru dozvolila jedan sekund previše i da nikada nije ni trebalo da se odmakneš iako vrlo dobro znaš da će već sljedećeg trena pitati koji je domaći iz engleskog i o čemu smo razgovarali na književnosti i da vi, zapravo, koračate različitim putevima koji se do tančina dopunjuju jednako lako kao što se razdvajaju i nestaju, svako u svojoj beskonačnosti.)

Jutros sam slomila ogledalo. A sinoć.

Autorka: Ivana Daković

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Sinoć“ izdvojena je na konkursu „Promena“).