Simboli sasvim običnog života

„More je more. Starac je starac. Dječak je dječak i riba je riba.“ Ovim riječima je Ernest Hemingvej, stvaralački um klasika književnosti 20. vijeka „Starac i more“, opisao postojanje (ili, ispravnije, nepostojanje) simbolike, kako u svom ličnom, tako i u opštem književnom izražaju.

Ipak, simboli i nagonski poriv za pronalaženjem istih egzistiraju od nastanka homo sapiensa. Koegzistiraju sa čovjekom i saputnički prate evoluciju njegovog bića. Oskar Vajld, objašnjavajući individualizam kao smjer kojim se kreće evolucija čovjeka, navodi da je evolucija jedini zakon života. Apsurdno bi bilo protivriječiti Vajldu, ali bi valjalo dodati da, pored evolucije, naučno utemeljene i istorijski ispraćene, potraga za smislom vlada normama i aktima postojanja te određuje pravac evoluciji.

Simbol-sasvim-obicnog-zivota-blacksheep.rs

Ali, nije riječ o bilo kakvom smislu. Riječ je o višem smislu. Razvoj naučnih disciplina i tehnoloških postrojenja je obezbijedio racionalni smisao za objekte i procese koji nas okružuju, ali ipak nije uspio da odgonetne srž vrhunskog i božanskog smisla. A simboli se javljaju kao pokušaj odgovaranja na pitanja izvornog smisla te podsjetnik da je čovjek „došao“ na ovaj grumen tla, ne samo da bi postojao, nego i da bi otkrio zašto postoji.

Kao tvorevina čovječnog uma, tvorevina kojoj pridajemo više značenje, simbol vrijednosno i materijalno postoji samo ako čovjek želi i iska to postojanje. Simboli u literarnim djelima su nerijetko plod čitalačkog uma, neutemeljen u piščevim mislima i stavovima no u istoriji pridavanja karatakteristika objektima, pojavama  i prilikama. Simboli u religijskim doktrinama su, svakako, idealan prototip uloge i značaja simbola u društvenoj svijesti – ideja koja traga za nečim jačim od nas samih, lik koji objašnjava svu besmislenost racionalnog smisla, pojava koja se pojavljuje sa odgovorima. Sa druge strane, simboli mitsko-drevne prirode predstavljaju dokaz da ljudska jedinka, uprkos vijekovima evolucijskog procesa racionalizovanja, nije uspjela da pobjegne od suštinske spiritualne osnove, od neobjašnjivih koncepata duha i duše.

Simboli jesu svuda oko nas, ali samo zato što mi želimo da ih vidimo tu. Jer su nam potrebni kao smjernica u momentima kada pomislimo da život zaista jeste besmislen.  Jer su zvijezda vodilja u kobnom času kada na nebu ne vidimo nijednu zvijezdu. Pa ni Danicu.

Ipak, ni veliki umovi čovječanstva niti revolucionarni izumi ljudskog mozga nisu proizveli univerzalni odgovor na pitanje smisla. Svaka misaona glava je dala svoj doprinos leksikonu potrage za, kako običnim, tako i višim smislom egzistencije. No, zakon smisla u sudu života i dalje nije donijet.

Možda bi trebalo da batalimo simbole.

Jer ako je starac samo starac, a riba samo riba, možda je i život samo život.

Možda bi trebalo da batalimo pohode na viša značenja i viši smisao sasvim običnog života.

Jer ako je dječak samo dječak, a more samo more, možda je i život samo simbol postojanja.

Možda bi trebalo da ga takvim i ostavimo.

A možda, samo možda, bi trebalo da zaboravimo na sve simbole, na sve misli veličanstvenih umova, na sve pokušaje odgovaranja na pitanja ljudskog bivstovanja i učinimo život „l’art pour l’art“ – umjetnošću radi same umjetnosti, te samostalno stvorimo smisao u simbolu postojanja, koji vrlo vjerovatno nema ama baš nikakvog smisla.

Autorka: Jelena Bjelaković

Fotografija: weheartite.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.