Shohei: Kiborg sa hemijskom olovkom

Hello, my name is SHOHEI.

こんにちは、私の名前はSHOHEIです。

To je sve što piše u sekciji biografija na sajtu japanskog umetnika čija dela svojim unikatnim kartakterom formiraju poseban umetnički diskurs koji odstupa od matrice artifakata popularne kulture na koje smo navikli i pričaju nam priču o pretapanju dva konteksta koji emituju značenja iz trenutka stvorenog od nasilnih slika u doba hiperprodukcije koja je sasvim nemilosrdna prema opiljcima ljudskosti koji pokušavaju da drže korak sa uznapredovalom tehnologijom koja sažima vreme, prostor i emocije.

Upravo zbog toga, želela bih da napravim paralelu sa teorijom autorke Haraway opisanom u tekstu „Manifest za kiborge„, a koja želi da postakne individue da prevaziđu svoje identitete određene društvenom matricom i ulogom u sistemu i da iskoriste potencijal za nadogradnju koji im je na raspologanju, kroz lično preobraženje u kiborge koji postaju njihova ontološka stvarnost.

Na taj način Shohei koristi svoju hemijsku olovku i prazan papir kao nadogradnju sopstvenog identiteta koji je neodređen i fluidan, sakriven iza spektakla slike. Tehnološki oprirodnjen.

Deo kulturnog prostora koji nema granicu.

Možda će vam biti čudno odsustvo informacija o kreatoru živog, energičnog i zavodljivog umetničkog dela koje nastaje pod autorskim imenim Shohei, ali to zapravo otkriva činjenicu da je on deo postmoderne struje, delom podržavajući tvrdnju Rolanda Barthesa da je „autor mrtav“, a posebno zahvaljujući meni dragom, socijalnom konstruktivizmu koji nas iznova i iznova opominje da više ne postoji originalno, izvorno i autentično što je veoma lepo oslikano kroz crteže koje stvara Shohei, kombinujući tradicionalne motive japanske kulture i umetnosti i smeštajući ih u sasvm drugačiji kontekst modernog života koji je prožet tačkama preseka interesa koji pokreću kulturne industrije, a iz kojih je Shohei, bar do nedavno uspevao da izostane.

Shohei 1

Ipak, koliko god da se on možda trudio da kao ljudsko biće ostane misterija i da se u kreativnom procesu transformiše u kiborga sa kugličnom olovkom koji ne dozvoljava da čitanje teksta /u smuslu da je svako umetničko delo tekst koji se drugačije čita i menja se sa svakim čitaocem-čitateljkom/ bude ograničeno autorskim imenom i da na zbog toga nudi manje različitih iščitavanja, njegovo poreklo mu ipak ne dozvoljava da ostane „ispod radara“.

Njegov otac, Katsuhiro Otomo, napisao je i nacrtao jednu od veoma popularnih mangi, „Akira„, koja se kasnije pretvorila franšizu koja je iznedrila film i video igru, što je u mejnstrim tokove smestilo spoj dva žanra: sajberpanka i mange.

Inspirisan Star Wars filmovima i mangom Tetsujin 28-go koju potpisuje jedan od najvećih strip umetnika Moebius, stariji Otomo je stvorio novu estetiku koja postaje dominantna u kultu vizuelnog, tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka.

Upravo elementi pobune, odricanja od sistema vaspostavljenih vrednosti, predodređenih sudbina i protokola izvršavanja života, karakteristični za sajberpank a prikazani kroz digitalnu borbu protiv društvenog vaspitavanja tela, prisutni su i u radovima koje crta Shohei i istovremeno šalju i kodiranu poruku o realnosti iz koje dolazi.

Možda je fizičko biće ovog umetnika vezano za Tokio, ali njegov kiborški identitet i njegova olovka obitavaju u matrici Neo-Tokija uz postapokaliptično i nasilno nasleđe koje u velikim dozama crpi iz okruženja, vaspitanja i tradicije, koji kao sajber džokej hakuje prepoznatljivu estetiku života i poslužuje nam nešto sasvim drugačije.

A sada, vreme je za digitalni suši, neposlušne gejše i jakuze bez srca.

 

Autorka: Ana Milanović

Fotografije preuzete sa: www.hakuchi.jp

 

Nema komentara

Ostavi komentar