SEKAČI

U automobil su ušli oko ponoći. Njih trojica. Letimično su osmotrili mapu, potom je vozač startovao motor. „Skalpel brigada“ ili „Sekači“, tako su se međusobno u šali nazivali tokom predizborne kampanje. Ove noći nisu lepili „njihove“ plakate, već su rezali plakate trenutnih „protivnika“ – a budućih potencijalnih koalicionih partnera. Uticaj letkana krajnje opredeljenje prosečnog glasača (ovce) na to koji će broj i ime dotični prosečni polupismeni glasač u odsudnom momentu zaokružiti i time po ko zna koji put zapečatiti sudbinu sopstvene zemlje – je naravno minoran, ali psihološki rat između stranaka je bitan. Njihovi šefovi su želeli da stave do znanja ostalim šefovima da im dišu za vratom, i tu oni stupaju na scenu, kao marionete i oruđe u rukama njihovih „poslodavaca“, maltene gazdi.

Oni, omladina željna posla, omladina sa (često i pošteno stečenim) diplomama ali bez perspektive, specijalna jedinica sa sečivima u džepovima jakni i dovoljno jakim stomacima da svarecelu situaciju. Oni, koji pokušavajuda se ( još uvek legalno? ) bore za nekakav posao u struci, opstanak i budućnost u ovoj državi. Njihovu budućnost i budućnost njihovih bližnjih koji su mahom ostali bez primanja, zdravlja, dostojanstva, života. Oni, partijski vojnici u državi prevare, nesloge, šunda i izdaje. Oni, naivni idealisti sa pionirskim maramama koje se crvene sa starijih fotografija, ljudi koji su nekada, ne tako davno, dali časnu pionirsku reč i shvatali je ozbiljno – postali su umorni plaćenici željni normalnog života, mira i pravde.

Vozač je bio spokojan. Imao je jaču vezu i nadao se da će uskoro dobiti svoje (verovatno) doživotno radno mesto. Žurilo mu se. Kod kuće ga je čekala supruga.

Suvozač je voleo rezanje plakata. Čisto, brzo, efikasno, pod okriljem noći. Nema ljigavog lepka i poprekih pogleda. Kod kuće ga je čekao mir. I poneka knjiga. Pre polaska u seču popio je blaži sedativ. Za svaki slučaj.

Lik na zadnjem sedištu je bio najmlađi. Poštena diploma. Precizan, pragmatičan, sportista.Pratio je seriju „Bordžije“. Kod kuće su ga čekali prijatelji sa kojima je petljao oko računara. Šakama je prihvatao isečenu i zgužvanu hartiju i merkao prazan kontejner negde na periferiji. Oglasio se:

„Mi smo još mačiji kašalj. Čuo sam da u onoj novoj stranci teraju ljude da bde nad računarom po vascelu noć. Napadaju sve političke neistomišljenike, nepoznate ljude iz zemlje i regiona. Psovke, kontriranje, nerealne pohvale na račun svojih. Kopiraju strani model, nevešto.Neka vrsta Internet-rata. Zastareli smo, momci. A nismo još ni dobili rešenja za stalno.“

Vozač je bacio pogled ka mapi. „Još par ulica i gotovi smo. Znam ko je ovo lepio. Ujutru ćemo sa njima biti u istoj kancelariji. Naravno, ćutaćemo. Mada nisu ni oni glupi. Sve je to igra moćnika a nama je zapalo. Kada me je otac učlanio nije mi bilo pravo, ali eto, sada sam ovde, kao i vi. Nismo izbegli usisavanje u septičku jamu društva. Zvuči poetski, a?“

Suvozač se blago nasmešio. „Šta klinka od četrnaest traži na splavu u tri ujutru?“

„Uh.Šta?“

„Mlađu sestru.“

Crnjak. Smejali su se od muke. Zatim je u automobilu naglo zavladala tišina koju je remetio samo zvuk laganog pomaljanja sečiva iz jeftine plastične drške. Jeziv zvuk.

Nešto kao „klik – klik – klik – klik…“

Autor: Marko Antić

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.