28 jul Šećerna vuna

Vjetar nećeš vezati. On traži slobodu, hrabrost i daljine. Dobar je saveznik bijelih morskih ptica i skitnica. Večeras brod mora isploviti iz luke. Ne misli kolika je cijena takvog odlaska. Mrak, nemir i spremnost da ti nešto odnese. Čuješ vjetar koji se hrabro probija niz bedeme i zelene gore. Poput čovjeka je koji uporno želi da dohvatiti nebo. Dovoljno plavo i tamno da zatvori oči i nikad ne otvori iste. Ako se opustiš, zaboraviš na strah i ne očekuješ, možda i zavoliš to što odnosi.  Sve dok pružaš tople ruke, dovoljno hrabre da nikad ne zaborave kad treba zagrliti, znaš da neke stvari i ljude teško možeš napustiti. Znaš onu priču o talasu i pijesku? Talas uvijek odnese pijesak, ali on nema hrabrosti nikad da se odbrani od talasa. Prihvata ga takvog kakav jeste. Zna da će doći voljom plime ili oseke da sve potrese. Tako je isto s ljudima. Samo treba biti dovoljno hrabar da zagrliš, poljubiš i napustiš.

Tako to rade hrabri. Oni koji imaju snage da ostanu sami iznad tajni koje nam dišu iza vrata. To su ljudi koji od četrnaest palmi, sklonište biraju pod onom četrnaestom. Nema veze što  polako nestaje i daje najmanji zaklon. Trče u vinogradima misleći o tome kako su nastala ta vina. Koliko su nježni  ljudi koji brižno i lijepo stvaraju pitka vina. Da li su mukotrpno nosili sve te prašnjave boce, plakali ili se smijali? Jutros je jedan grub čovjek zagrlio lijepu nježnu ženu. Trčao je do nje, da šapne sve što je odavno krio pod petama. Nije bilo teško, ali je svakako ugodno! Dvije neobično lijepe starije žene su uživale u smokvama. Tada je more bilo nemirno. Spremno da donese puno daljine na prstima.

“Probudi se, danas je teško živjeti od zlatnih snova!”

Ne znam baš! Lijepo je kad možeš hrabro koračati, misleći o tome koliko te samo briga muči. To znači da si dovoljno snažan da sve prebrodiš. Nije strašno ako ponekad padneš, podereš koljeno. Nekad je srušena duša, mnogo gora ruševina od krvavog koljena. Mogu da se probudim, samo onda kada želim da čujem more. Moji prsti su sada spremni za još jedan šapat tla. Želim da vozim roza biciklo i da pravim šećernu vunu. Da, onu istu šećernu vunu koju najviše vole djeca čiji roditelji brinu za zdravlje njihovih zuba. Tad se niko ne pita, koliko silno žele da osjete čaroliju iste. Zaboravimo često, koliko sitnica može da razveseli, podigne i ugrije u tamnoj noći. Učimo jedni druge kako da prođe patnja i bol. Pokloni cvijet već nježno rascvijetalog olijandera, onima čije oči žude za ljepotom mirisa. Da budemo jedni drugima iskre na svakom putu. Spremni da zagrlimo, zavolimo i zaštitimo. Pružam ti ruke jer znam koliko snage ima u tim rukama. Koliko su samo snažno i hrabro bile stisnute pred svim tim bitangama. Zato ti dajem ruke, da zaustavim svijet i da se nikad ne okrećeš!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com