Sećanja

Sve podseća na propalu ljubav,
Čak i datum najobičnijeg dana.
I vetar.
I Sunce.
I led.
I hladnoća.
I kad ti neko gurne ruku u džep da se greje.
I neke fore.
I praznici.
I noć.
I zvezde.
I slični glasovi.
I slični razgovori.
I slične šetnje.
I ista mesta, samo prazna.
Sve uvek podseća na propalu ljubav.

Ali to je normalno.
I to ne treba da boli
Zašto nas onda boli?
Istini na volju, zar ne bi trebalo da se lepih trenutaka sećamo s ljubavlju?
I sa osmehom.
Što onda boli kad nas sećanja vrate u te godine?
Te mesece?
Samo, zašto?

Ma nije ni ljubav kriva,
Ni Sunce koje greje,
Onda kada bi kiša trebalo da pada.
Nije kriv ni on.
Niko nije kriv.
Za ove suze,
Za ovaj osmeh,
Za ovaj osećaj ispraznosti,
Niko nije kriv, osim mene.
Ali onda stanem,
Stanem I razmišljam.
Gde sam?
Ko sam?
Dokle sam stigla bez njega?

I shvatim, shvatim da
Sam zapravo kriva ja.
Ja sam dala svoje srce.
Ja sam dala deo svog života.
Ja sam verovala.
Ja sam volela.
I to je najlepše sećanje koje imam,
Iako nemam njega.
Zato malo boli
Kad se podsetim propale ljubavi.

Autorka: Jana Pavlović

Fotografija: weheartit.com

secanja-blacksheep-rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.