Sanja Savić: UMETNOST KAO RADOST POVRATKA

 

Sanja Savić je rođena u Sarajevu 1988. godine. Diplomirala je i završila master sutdije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde je trenutno doktorandkinja.

Objavila je zbirke pripovedaka Kad žirafa progovori (2010) i Vrijeme vašara (2013), romane Neoštrine (2016) i Tuđa kost (2019) dramu Srebrni car (2017) i zbirku drama Ptice i druge drame (2019).

Scenaristkinja je i rediteljka dva kratka animirano-igrana filma, te dugometražnog igranog filma Naši očevi, majke i njihova djeca (2017). U Ustanovi kulture Vuk Stefanović Karadžić, izvedena je drama Kod šejtana ili Jedna dobra žena (2018).

Živi i radi u Beogradu.

 

Pored proze pišete i za televiziju, pozorište, radio, a bavite se i filmskom režijom i animiranim formama. Kako biste iz perspektive autora opisali ovaj svojevrsni stvaralački multitasking?

Često se žalim kako bih voljela da se posvetim samo jednoj od navedenih umjetničkih grana, ali je vjerovatno da mi zbog sklopa ličnosti odgovara dinamika. Zapravo je moguće da mi prija udaljavanje od nečega nakon prezasićenja tom formom, pa se bavim nečim drugim dok mi se ne vrati volja za prvim. I tako u krug. Nije da ne zavidim ljudima koji su koncentrisani na jedan vid umjetnosti, ali ovako postoji radost povratka.

 

Pozorišna predstava „Kod šejtana ili Jedna dobra žena“, rađena po Vašem tekstu,  već drugu sezonu igra na sceni Ustanove kulture „Vuk Stefanović Karadžić“, ali i na scenama pozorišta u Pančevu i Lazarevcu. U kojoj meri je ovaj tekst u dosluhu sa Vašim kasnijim delima, pre svega sa Vašim debitatntskim igranim filmom „Naši očevi, majke i njihova djeca“?

Nisam razmišljala o tome dok su ta djela nastajala. Ipak, sa neke distance (tekst „Kod šejtana je pisan prije osam godina, scenario za „Naše očeve…“ prije sedam) vidim jasnu liniju sličnosti, opsjednut temama koja se kasnije nastavila kroz roman „Neoštrine“ i u grubim obrisima u romanu „Tuđa kost“. Ne bavim se často realiznom, ali kada se dogodi, rezultat djeluje pomalo mračno. Ne znam zašto to tako biva.

Nedavno je u izdanju Izdavačke kuće Arete objavljen Vaš drugi roman (a ukupno šesta knjiga) „Tuđa kost“. Možete li nam reći nešto više o samom romanu?

Osjećala sam da mi se završava jedan bitan dio života i kako, da bih nastavila dalje, moram da pootkidam izvesne komade sjećanja i osjećanja, koji su me opterećivali. Vjerujem da je zbog toga iskren. Ipak, u pitanju nije samo ispovijedni roman, trudila sam se da te intenzivne utiske uobličim u cjelinu čak i po cijenu nedosljedne faktografije – jer ipak nisu u pitanju memoari ili dnevnik. U pitanju su tri isprepletane priče – dvije babe i unuka – koje se na kraju spajaju u jednu.

 

I u svom prethodnom romanu „Neoštrine“, pišete iz perspektive ranjive ali hrabre protagonistkinje, koja se suočava sa prošlošću ne bi li upoznala sebe. Da li pisanje o ženama predstavlja veći izazov?

U „Neoštrinama“ sam koristila treće lice, sada koristim prvo, pa su bile veće šanse da skliznem u sentimentalnost. Sva sreća da je u pitanju fragmentarna forma, inače, teško da bih to izbjegla. Ženski likovi su veoma inspirativni: nekako se podrazumijeva da smo se izborile za mnogo toga u posljednjih stotinjak godina, a onda nas statistike razuvjere. Ne volim da generalizujem, niti sebe mogu da smatram borcem za prava žena, ali to jeste tema koja me instinktivno privlači.

Rođeni ste u Sarajevu a odrasli na Palama. U kojoj meri je ambijent rodnog podneblja prisutan u Vašim knjigama, ali i ostalim delima?

Mislim u velikoj mjeri. Od Andrića znamo koliko je Bosna zemlja kontrasta, ali to više nije pitanje ni kulture ni tradicije, već karakeristične senzibilnosti kao prizme kroz koju se posmatra svijet od koje se, da parafraziram Andrića „teško može ozdraviti“.

 

Početkom ove godine objavljena je i Vaša zbirka „Ptice i druge drame“, koju čini deset dramskih tekstova, pisanih u periodu od gotovo jedne decenije.  Kakve su Vas teme kao dramskog pisca inspirisale nekada, a kakve danas?

U toj knjizi su sabrani dramski tekstovi koji su nastajali u različitim fazama mog interesovanja za umjetnost dramskog pisanja. „Kao DA NE bismo“ je eksperimentalna drama koja koketira sa ekstremnom redukcijom dijaloga, dok je „Narcis i Eho – predistorija“ zasnovana na grčkoj mitologiji, a „Kad se baterije potroše“ pripada našoj sadašnjosti. Drame „Ptice“ i „Odnijeli su četvrti sprat“ su hronološki posljednje nastale i mogu da kažem da jesu neka vrsta sinteze dosadašnjeg rada.

 

Uspešni ste i kao autor sadržaja za najmlađe, obzirom da iza sebe imate dve zbirke priča za decu, dve pozorišne predstave, a kao scenarista, reditelj i koproducent potpisujete dugometražni animirani film „Priča o Miki mravu“, koji će biti prikazan do kraja godine. Koliko se stvaralaštvo namenjeno najmlađima razlikuje od Vašeg ostalog rada?

Mnogo. Pokretačka energija je potpuno drugačija. Kada pišem za djecu, najčešće krećem od neke iskre, utiska. To zaista nastaje iz moje potrebe da stvari na svijetu imaju smisla i značaja. Ne kažem da toga nema u ostatku mog rada, ali ne budem svaki put u toku rada sigurna u izvjesnost pobjede kao što je to slučaj kad je u pitanju stvaralaštvo za djecu.

Zašto je Sanja Savić crna ovca?

Ili ćeš biti crna ovca, ili samo ovca. Sva se borba svodi na to.

 

Razgovarala: Ivana Ostojić

Fotografije: lična arhiva