San

Selimović je nekada davno pisao
“San je ono što se želi, a život je buđenje.“
Da li ja to živim upravo svoj san?
Gledam te,
Sediš naspram mene
U crnoj večernjoj haljini
Prihvatila si moj poziv na večeru
Ni ne slutiš, šta ću uskoro
Morati da učinim.
Ćutimo,
Ne govorimo jedno drugom
Kako smo proveli dan
Jesmo li doživeli neprijatnosti
Na poslu, u prodavnici
U pošti, ili gradskom prevozu.
Ćuteći se savršeno razumemo
I samo onda, svaka naša
Misao dolazi do izražaja.
Lomim se,
Teško je učiniti ono što sam
Od jutra nameravao
Teško je svoje emocije
Iskazati
Još teže ih je pustiti
Da nedovršene lebde
Po zagađenom vazduhu
Kojim se svakodnevno trujemo.
Pokušavam,
Da iz grla izbacim sve ono
Što želim da ti kažem
Koliko za tobom čeznem
Koliko ti stihova dnevno
Ispišem
Koliko ti misli u toku
Samo jednoga sata
Posvetim.
Iz džepa vadim malenu
Kutiju, i stavljam je pred tebe
Očima te molim
Da me iz ovog sna
Ne probudiš..

Autor: Mario Bačlija

Fotografija: weheartit.com

mario.baclija.blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.