Samo ti, ja i Italija

Samo ti, ja i Italija.

Samo naši prsti isprepleteni. Samo tvoj poljubac tik uz usne. I svaki sledeći na njima.

Samo pogledi, Venecija i vetar. Samo bez romantike, brzo i iznova, kao kad se smeješ. Udahni me. Podigni i zavrti. Samo me obgrli trepavicama i upij očima, ovako veliku i celu, raspršenu kao svemir. Otvori terasu. Pusti da vetar uđe i da nas obgrli i približi. Onako pijane od realnosti i želje za rečima. Niko se ne usuđuje ni da udahne. Tek ćemo se razbiti kasnije, mnogo kasnije kada se budemo setili toga.

Samo ti, ja i Italija.

Naši snovi utabani u zidove jeftinog hotela, naše tiho pevušenje u sebi i naši pogledi i dalje prikovani za tavanicu. I dalje čvrsto ruka u ruci. I dalje tišina. Ali sada prijatnija, opuštenija, naša. U mraku, pokriveni tankim čaršafom, želje se vraćaju. I dalje držeći me za ruku, okrećeš se ka meni. Nosem mi treljaš vrat i razvlačiš usne u osmeh, kada čuješ moj prigušen kikot. Tvoj osmeh mi prija i hrabri. A sada se pitam gde je ta moja hrabrost. Da li je ostala tamo u Veneciji, prilepljena za tvoj osmeh?

Samo ti, ja i Italija.

Pustaš mi ruku i grliš me, onako nesavršeno oblikovan, zaštitnički nastrojen i nekako srećan. A zatim mi ljubiš ramena i šapućeš im da se drže i sutra kada svane i kada svako krene svojim putem. Ona su sada uvučena i povijena kada se sete tog šaputanja. Miluje mi dahom usne, ali ih ne ljubi. Sutra će. Ili ipak neće. Zastane na kratko da mi osmontri oči, onim njegovim pohotnim, nestvarnim i svetlim. Polaže potom glavu na moje grudi i čeka tako zoru.

Samo ti, ja i Italija.

Rekli smo, tog dana sve, dodirima, pogledima i osmehom. Sve ono što nas tišti i boli. Vrteli se na tom ringišpilu čitave noći, i opet nastavljamo tako da se vrtimo po sećanjima. I dalje drhtim, i dalje osećam vetar, i dalje osećam kako prstom praviš još jednu loknu u mojoj kosi.

I dalje smo samo ti, ja i Italija.

Autorka: Viktorija Marković

Izvor fotografija: pinterest.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.