Samo smešak

Kada sam otvorio oči nisam znao koje je doba dana. Ni koji je mesec, ni koja je godina. Nisam znao šta se dešava napolju. Možda sam u sobi zatvoren danima, možda je prošla i godina, otkud znam, a možda par minuta. U glavi su mi odzvanjali doboši… Tamna zavesa je prekrivala prozore, ali je nekako prokleti sunčev zrak uspeo da me probudi. Osećao sam kako mi se crni ambis u grudima širi. Jedva sam disao. Dobro je, posle više od pet godina ponovo sam počeo makar nešto da osećam. A to je zgražavanje prema samom sebi. Godinama nisam preduzimao nikakvu akciju, zatvoren sam u sobi sam sa sobom i vodio sam ratove u glavi… Kažu, ko preživi, pričaće…A šta je kada ratuješ sa svojim likom u ogledalu? Ko tu preživi? Odavno sam prestao da se pitam. Samo sam postojao. Glupo, šturo, bezvredno sam preživljavao od trenutka kada sam shvatio da pravde na ovom svetu nema. Ja, koji sam pričao o miru, izgubio sam celu porodicu za vreme rata. Sve sam pokopao. Jedno vreme sam se borio, stvarno jesam, i protiv košmara i sećanja i svega… Ali više ne mogu. Danas sam, posle više od sedam godina pasivnosti i preživljavanja od prosjačenja, odlučio da nešto promenim. Biće to mali test. Mali…

Navukao sam svoj stari mantil preko svih rita koje sam nosio. Seo sam na stolicu i izvukao sam hartiju i mastilo. “Ako mi se neko od prolaznika nasmeje, neću odustati. Ma koliko to u tom trenutku želeo. Obećavam.” Papir kao da mi se smejao, kao da je i on znao ishod. Strpao sam papirić u džep i izašao iz kuće. Bila je jesen i miris tuge u vazduhu samo me je još više pritiskao i povećavao je moju želju za prekidanjem svega. Nekada su me spašavale sitnice… Umeo sam da uživam dok čitam, da pobegnem od realnosti, da slušam laganu muziku, da osetim mir, da plačem…Više ne. Sve što sam osećao bilo je da se kidam na milijardu delova iznutra, da trulim. A onda je i to prestalo i počeo sam da sivim i da postajem senka i da samo vidim prokletu nepravdu. Mrtvu decu. Pohlepu, jad i bedu… Nesreću. Video sam svet onakav kakav je zaista… Bez srećnog kraja. Bez fanfara, osmeha i radosti… Dosta je.

poor-man-in-love

Hodao sam dugo i dospeo sam u deo gde ima ljudi. Išao sam polako, gledajući svakoga od njih u lice… Kao što su oni gledali mene, tako su gledali izgleda svakog ludaka ili čoveka koji više nema snage. Želeo sam da znam šta svako od njih misli, a video sam samo da se ponašaju kao da beže. U meni se dešavalo mala nuklearna eksplozija, a niko nije video.

Išao sam, dugo, dugo, gledajući ravnodušna lica… Stigao sam do svog odredišta. Brankov most.

Svi se mi navodno molimo završetku agonije, prizivamo smrt, ali ne! U stvarnosti jedino što želimo je da nas neko spreči da odustanemo, jedino što želimo je da budemo spašeni. Senka prošlosti mi je prešla preko lica i video sam sve što sam izgubio i voleo. Video sam sliku koja me je godinama proganjala, a to je kako postajem sam. Više nisam mogao ništa da podnesem! Postao sam robot, rob, gubio sam ljudskost. Prekoračio sam jednom nogom.

Pa drugom.

Pustio sam jednu ruku…

Začuo sam glas devojčice kako vrišti: “Ne, ne, ne…” Imala je crvenu mašnicu i crveni kaputić, tamno plave prodorne oči i smejala mi se, pružajući mi obe ruke, tiho govoreći: “Biće bolje, biće bolje, biće bolje…” Zatvorio sam oči, ona je prišla bliže i uhvatila me za ruku. Šaptala je i dalje: “Biće bolje, biće bolje, biće bolje…” Kleknuo sam pored nje i vrisnuo kao kada Mika Antić dobije u šahu: “Još nisu pale moje zastavice!”

A onda sam počeo da plačem.

I ponovo se osetio živim.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografije: bestforum.net, tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar