22 sep Samo je ostao.
– Znaš šta ću da ti uradim?
– Nosi se!
– Ima da odem!
– Svinjo!
– Pogledaj sebe! Sedamnaest meseci je prošlo od porođaja! Vidi na šta ličiš!
– Idi! Nosi se!
– Idem!
– Idi!
– Neću!
– Ostani!
– Ostaću!
Dijalog iz moje zgrade. Stan prekoputa. Mladi bračni par se svađa. Imaju bebu od sedamnaest meseci. Hej, imaju bebu od 17 meseci i svađaju se! Lete stvari i uvrede.
Čujem ih i vizualizujem viku. U svom stanu.
Čujem ih i odlučujem da stavim dijademu na glavu i da krenem da ribam WC.
U WC-u postajem gluva. Ribanje me smiruje.
U WC-u umem da legnem na pločice i da zamišljam.
Dijadema mi služi da bolje zamišljam.
Kako ništa nisam čula.
Kako se ovaj dijalog nije desio.
Kako nije probio moje zidove i bubne opne.
Kako je sad sve okej.
Bilo bi okej da joj je ostavio poruku na ogledalu u tom njihovom WC-u.
Da je provozao na bajsu. Onom koji skuplja prašinu u podrumu.
Da joj je kupio kale.
Da je zamolio za ples. Usred Tempa. Na onom mestu gde biraju pelene i vlažne maramice za bebu.
Da je bebi objasnio da nema čudovišta ispod kreveca.
Ali nije.
Zato što je čudovište unutar njega.
Samo je ostao.
I mislim da su oboje svesni da više nikada neće biti tu.
Autorka: Tijana Banović
Fotografija: favim.com
Sorry, the comment form is closed at this time.