Salsa kafe

Verovatno nikada niste čuli za „Salsa kafe“. To je jedno od onih malih mesta „na ćošku ove avenije i one ulice“, sasvim beznačajno za neinformisane prolaznike. Ali odmah po ulasku u lokal više niste u Njujorku, ili bar niste u Njujorku ovog vremena. Nađete se u nekom romantičnom filmu, gde vam konobarica, sa sjajem Brodveja u očima donosi jaja i dosipa kafu uz osmeh i beznačajno „Kako ste danas?“ I zaista, drugi opis vam i ne treba, jer „Salsa kafe“ je jedno od takvih mesta – majušno, zaboravljeno, zapostavljeno.

Tog jutra gomila ljudi je žurila ispred izloga u lovu na božićne poklone, praveći kolaže i stapajući se sa pahuljama u vazduhu. Mraz je zamaglio staklo baš toliko da upotpuni mističnu atmosferu zimskog jutra, kojoj su doprinosila isparavanja iz šahti i auspuha.

„Vaš doručak, uobičajeno,“ rekla je Dejzi spustivši tanjir sa tostom, sirom i jajima na sto, uz šolju zaslađenog čaja. Tog dana pio sam nanu, a mesec dana kasnije, Dejzi je otišla. Čuo sam da se udala, da živi negde u Vilidžu, snove o pozornici zamenili su snovi o porodici.

Kao i svakog jutra, pio sam čaj i čitao Tajms, posmatrajući paradu ljudi pred izlogom. Volim ljude u kaputima na vetru, daju im neki… kliše-film-iz-sedamdesetih ton. Volim i bakice koje hodaju u paru ka Parku – nateraju me da se poput Holdena zapitam „Gde idu patke zimi?“, i, moje originalno, „Šta bake sada rade u Parku?“ Ljude u odelima ne volim, suviše prepotentnosti na jednom mestu. Zaista ne vidim razlog da se svima pokaže taj Loren. Žene sa bebama u kolicima izbegavam. Iz navike.

„Pol? Pol Bejker?“ prenuo me je glas iz sanjarenja. Podigoh pogled i ugledah visokog čoveka u smeđem kaputu. Plava kosa, plave oči, sveže obrijan, kockaste vilice, mogao bi biti neki od glumaca ili pevača. Shvatih da ništa nisam rekao neko vreme, i samo blenuo u osobu; on je bio brži.

„Tom Votson. Išli smo zajedno u školu…“

„Tom! Naravno!“ Naravno.

Upitno pogleda ka stolici. „Slobodno?“

„Sedi! Sedi!“ Divno. Vratih se u svoj izlog.

Seo je preko puta stola i sačekao Dejzi. Naručio je šolju kafe, sklopio prste ispod brade i gledao me. Bio sam neprijatno svestan tog skenirajućeg pogleda, ali kako nikada nisam bio vešt da započnem razgovor, čekao sam. Nisam čekao dugo.

„Pol Bejker! U Njujorku! Nisi otišao ni korak van grada!“

„Neki odemo daleko i bez putovanja…“

„Neki se ni ne pomaknemo čak iako putujemo…“

„A neki otputuju i predaleko.“

Nasmejao se. Osmehnuh se i ja.

Nisam sreo nikoga iz srednje škole već sedam godina. „Koliko je prošlo?“ upitah.

„Jedanaest godina od mature,“ reče on, i dalje me posmatrajući tim očima.

„Gde si bio sve ovo vreme?“

Slegnuo je ramenima. Jednostavni hvalisavac.

„Tu i tamo, i svuda po malo. Studirao u Arizoni. Radio u Sijetlu i L.A.-u, a sada za jednu londonsku firmu. Vratili su me u Njujork, kao svog predstavnika. Ti?“

„Pisao. Završio literaturu na Kolumbiji. Tri romana su držala mesto na Tajmsovoj listi po nekoliko meseci.“

„Zadivljujuće. A porodica?“

„Tata je umro. Mama je u domu.“

„Neoženjen?“

Odmahnuh glavom.

„Takva je naša sreća, druže,“ reče on saosećajno.

Ta reč – druže. Kako bezvezno. Tokom srednje škole, Tom Votson bio je najpoželjniji igrač bejzbola. Devojke su se tukle da bi sele pored njega za ručkom. Pol Bejker bio je dečak sa Salindžerom i Hemingvejem u rukavu, i stotinu priča u umu. Tačno, možda bi ponekad razmenili par rečenica, ili uradili projekat zajedno. Ali drugovi? Ta reč za mene ima drugačiju konotaciju.

„Da, takva je… naša… sreća.“

„Lepo vreme, božićno,“ sad pričamo o vremenu.

„Da, božićno.“

Pogledao me je. „Kako si?“

To me je izbacilo iz takta. Pitanje nije bilo u skladu sa propisanim normama o konverzaciji dve individue platonskog poznanstva.

„Kako sam?“

„Da. Ali, kako si zaista?“ I dalje me je gledao i smešio se, ali su mu oči izgledale malo tužnije.

„Zašto me to pitaš?“

„Jer me zanima šta te muči.“

„Ali, kako…“

„Svakoga nešto mori, zar ne?“ Pauza. „Vidim ti to u očima.“

„Koji problem tebe mori?“

„To što nismo bili prijatelji.“

Rekao je to tako opušteno kao da i dalje razgovaramo o snegu.

„Pa?“ čekao je.

„Zašto želiš da znaš?“

Pauza. Dejzi je donela kafu. Zahvalio se i otpio gutljaj. Ponovo me je pogledao, i duboko udahnuo odloživši šoljicu. „Možda me ti nisi smatrao prijateljem, ali ja tebe jesam.“

Čujem vrisku sirena na ulici, i žamor ljudi u kafeu, kloparanje kašičica o tacne i smeh prijatelja za stolom pored našeg. Mog.

„Upravo to, Tome. Nikada nismo bili prijatelji. Mogli smo, znaš. I želeo sam da budemo. Samo… nikada ništa nisam rekao.“

„Zašto ne?“

„Ovo društvo ne funkcioniše po tim načelima, znaš. Ne možeš prići nekoj osobi i reći „Hej! Budimo drugovi!“ Postoje neke finese, neke tajne, rituali koji mi, eto, do danas nisu poznati.“

„Jesi li pomislio, ponekad, da tražiš previše?“

„Možda se ostali zasićuju s premalo?“

„Reci mi, šta očekuješ od prijatelja?“

Zamislih se. Pogled mi pade na Tajms i hladan čaj, zatim na ljude iza izloga, koji su žurili da svojim voljenima kupe poklone. Zatim pogledah Toma, koji se smešio isto kao i pre jedanaest davnih godina.

„Želim nekoga s kim mogu da pričam. Da budem ono što jesam. Ali želim da s vremena na vreme budem razuveren, podsetnut na to da smo prijatelji.“

„Zašto?“

„Jer sve ima kraj, Tome. Pa i prijateljstvo. I ljudi, prvi, pre svih. Srećan sam, ali me to, nekako rastužuje. I onda sam i srećan i tužan. Srećan sa primesom tuge.

Vidiš, ja u svemu vidim kraj. Pa i u počecima. Kraja se plašim, pa, stoga, bežim i od početaka.“

„Ali, ne znaš da li će se ikada završiti. Ne možeš da znaš.“

„Sve ima kraj.“

„Ne i pravo prijateljstvo.“

„A smrt?“

Ćutao je. Ispio je kafu u tišini, ostavio tačan iznos novca i dobar bakšiš. Ja sam završio svoj doručak i čaj. Hladan obrok ostavljao je gorak ukus u ustima.

„Pole. Mogu li da ti dam savet?“

„Samo izvoli.“

Pričao je polako, odmeravajući svaku reč. „Moraš da pobediš taj osećaj. Nekako. Eto, napiši priču o nama. Ljudi će shvatiti.“

Gledao sam u braon drvo stola. Nisam mogao da podignem pogled. Osećao sam… Ni sam nisam bio sigura šta sam osećao. „Negiraću. Reći ću da je to samo priča.“

„Naravno.“

Ustao je, obukao kaput i stavio mi ruku na rame. „Biće bolje!“

Krenuo je ka vratima. Okrenuo se, mahnuo, i doviknuo „Do narednog puta!“ a onda izašao. Posamtrao sam njegov smeđi kaput kako nestaje u snegu.

„Sasla kafe“ je jedno nesvakidašnje mesto, i žao mi je što nikada nećete čuti o njemu. Zavučeno je na ćošku nekih brojeva, i samo oni koje put slučajem nanese tamo vrate se opet i opet.

Stajao je na tom ćošku davno pre nego što sam se pitao o prolaznosti ljudskog života, i stajaće dugo pošto odem. Dejzi više ne dočekuje goste sa širokim osmehom, ali je druga zauzela njeno mesto, kao i ona posle nje.

Ja uvek tamo doručkujem tost sa sirom i jajima, i pijem čaj.

A Toma Votsona više nikada nisam sreo.

Autor: Petar Đorđević

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar