Run Away

Postelja na kojoj je ležala bila je bela, sramotno bela za nekog njenih godina i njenog staleža. Vitko, polunago telo se uvijalo, vrat se krivio, a glava bi skliznula sa jastuka tek toliko da se jabučica na njenom vratu mogla primetiti. Kada bi pogled prošetao niže niz uvijeno telo, videle bi se duge, bele ruke i šake koje su čvrsto držale svileni čaršav. Zarila bi nokte u njega i promrmljala nešto. Zaronila bi u blaženstvo odsustva drugih ljudi nad sobom i vodila se isključivo onim što joj je srcu drago. Nazira bi se i poneka grimasa na njenom mladom, ispijenom licu. Usne bi se ovlaš raširile i ovog puta su se nazirali beli zubi, ali samo u etapama, jer je zatvarala i otvarala usta. Zagrizla bi donju usnu i držala tako čvrsto zubima dok ne steknete utisak da će poteći krv. Nakon toga bi je pustila i još dublje zarila glavu u jastuk.

Sanjala je. Bili su to neki neobični snovi. U sobi bi bio muk i mrak, tek toliko da vam duša ugine od tišine ako ušetate ne znajući u kakvu avanturu uplovljavate krupnim koracima. Mogli biste da sednete kraj kreveta, dobro pazeći da ne isprljate beli čaršav dok pijete čašu jeftinog crvenog vina i da je posmatrate kako sanja. Dok se divite, videli biste zenice koje se pomeraju levo-desno sve do tačke u kojoj bi se oči širom otvorile i pogledale u plafon. Na tren bi izgledala ljuto zbog neostvarenog sna, a već u sledećem momentu bi pogled bio kao u deteta koje je tužno, jer mu nije kupljena nova igračka i jer su na njegova pleća svaljene sve brige ovog sveta. U sledećem trenutku bi joj se telo ponovo iskrivilo i opet bi zaronila u san.

***

Sanjala sam. Znala sam da sanjam, ali je delovalo tako stvarno. Bila sam u nekakvoj mračnoj sobi kojoj nisam dobro poznavala zidove. Šta pričam, prvi put ih vidim. Bili su hladni i nekako previše beli i čisti da bi ovde neko živeo. Čini mi se kao hotelska soba. Čini mi se da nemam ništa na sebi, mada je ovo glupo konstatovati. Valjda vidim. Ali, nisam videla.

Dodirnula sam sebe. Imala sam čaršav preko, beo kao zidovi. Ruka mi je podrhtavala dok sam išla niže. Osetila sam svoje grudi ispod prekrivača, stomak, struk, pupak, prepone. Nisam imala ništa na sebi.

Negde između momenta kada sam povukla svoju ruku i trenutka kada sam osetila njegovu između svojih butina, trgla sam se i svetlo u sobi se naglo upalilo. Da, sanjala sam, ali je bilo suviše realno za jedan prosečan san u trajanju od par sekundi. Čula se neka sladunjava pesma. Lager, kako sam ih ja budna zvala, nisam sigurna kako bih ih nazvala kroz san. Valjda ovde ja nisam ja.

run.away.blacksheep.rs

Pogledala sam ispod prekrivača i videla mušku ruku kako dodiruje polako unutrašnjost moje butine. Bilo je jezivo. Bila mi je to nepoznata ruka, ali je nisam sklonila, samo sam je zbunjeno gledala kako me dodiruje dok je ekstaza počinjala. Čula sam sebe kako uzdišem. Nisam mislila ni na koga u tom momentu osim na tu ruku koja je uranjala sve dublje u mene. Pomerala se levo-desno, gore-dole u smeru mojih uzdaha. Izvila sam struk i stomak ka gore i zastenjala jače. Ispuštala sam čudne zvuke sve dok uzbuđenje nije prošlo u trenutku kada sam spustila pogled i videla burmu na njegovom prstu.

Zadržala sam telo u izvijenom položaju, polako sam popuštala stisak oko prekrivača koji sam stezala i podigla sam glavu da vidim čija je to ruka.

Videla sam nepoznato lice grubih crta, dubokih, tamnih očiju. Videla sam i ženu kratke plave kose i svetlo smeđih očiju. Nisam je poznavala od ranije. Nisam ni njega. Pogledala sam u njeno telo, i ona je bila naga. I ona je uzdisala. Telo joj je bilo u drugačijem položaju nego moje, a izraz lica nekako vše veštački. Vilica beše šire otvorena, a uzdasi bejahu glasniji.

Pokušala sam da ustanem s kreveta, kunem se da jesam, ali telo beše nepokretno. Vukla sam rukama ud po ud, ali nije se pomeralo. Osetila sam se prljavom iako je sve oko mene bilo tako belo…

Prikovao je pogled na meni. Beše nekako bolestan, nemam prikladniju reč sada na umu, mada ova nije najbolje oslikavala njegov pogled. Crpela sam snagu iz najdubljeg i najlepšeg očajanja koje sam ikada osetila da bih se pomerila s kreveta. Skoro da sam zaplakala. Onda sklopih oči. Žmarci mi prostrujaše telom i odleteh: videla sam reku. Reka mi je poznata. Poznata mi je ona šuma iznad polja u koje gledam zatvorenim očima. Detinjstvo. Opet se javlja detinjstvo. Ono nam prekraja živote.

Stegla sam oči još jače u momentima kada sam osetila kako mi prilazi dublje. Pokušavao je da prodre u mene, a ja sam bila nepomična. Progonio me, gurao ga, vukao ka sebi. Nije znao da sam obolela od neizlečive bolesti, da sam sklopljenih očiju bežala ispred usplamtale rulje iz koje ponekad bljesne povik mržnje. Noge su mi bile krvave, jer sam bosa, ali mi je duh hodio drugačijim putevima. Ovo je bilo samo telo. Mogao je da poseduje samo moje telo, moj duh bi grabio drugačijim kišama – onim koje padaju u prašumama, onim posle kojih možete gaziti po blatu i mulju i ne osećati se prljavo. Onim koje su mirisale, uistinu su imale miris. Verujte mi. Ja sam ih mirisala. Ja sam ih osetila.

Zaplakalah. Zaječah.

Gonjeni i gonič su sada predstavljali celinu. Gonič je trebao gonjenom, a on je bio neophodan njemu.

Opet zaplakah i zaječah. Ovaj put glasnije. Je l’ u tome moja najveća greška? Je l’ tu leži moj najveći greh?

Poslednje čega se sećam jeste da je nestajao kao u lavirintu dok sam polako otvarala oči. Soba više nije bila onako sramotno bela i čaršavi nisu bili svileni i roletne su bile pomalo podignute, ali telo je bilo podjedlako uvijeno i duša je podjednako bolela i prepone su podjednako gorele, ali su grudi lakše disale. Udahni, izdahni. Udahni, izdahni. Pa idemo opet. Udahni, izdahni. Udahni, izdahni. Nasmej se. Prošlo je. Nasmej se. Budna si.

***

Na licu joj je lebdeo osmeh sličan onom što se priča da su ga sveci imali. Naga, na livadi, na zemlji i zemlja u njenim ustima. Vraćanje prepočetku. Čistoća kao u trenutku rođenja.

Gonjeni je tražio izbavljenje i u mržnji i u ljubavi. Pronašao je nešto više od toga. Razumeo je tajne.

Izgleda da onaj ko pronikne u tajne i sam postaje misterija, a mali čovek opet ostaje mali.

Autorka: Katarina Puzić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.