Ruke

Ruke su mi se smrzle, a dlanovi mi se nekako znoje. Nikada ranije mi se nisu znojili dlanovi, valjda ću da dobijem neke pare u skorije vreme – ili je to kada te svrbi dlan? Nebitno. Trenutno mi je jedino bitno da zagrejem ruke, jer drugih problema u životu nemam – a baš mi smeta to, a još me dodatno iritira što noge ne mogu da držim na radijatoru duže od desetak sekundi koliko su vreli. Ipak je hladno u sobi kad nema izolacije. Nemam nikakvih ličnih problema, ne znam šta bih radio u životu. Voleo bih da zarađujem neke pare, pa da ih trošim na gluposti. Ruke su mi još uvek hladne, ne mogu da skrenem misli sa toga. Ponovo razmišljam o rukama; možda nešto treba da radim? Da stvaram? Kakav patetičan pokušaj skretanja misli autosugestijom. Ništa, idem da operem ruke. Bacam pogled kroz prozor na okolne krovove, baš je napadao sneg napolju. Neko je u kupatilu. Da l’ je moguće da kad god hoću u kupatio neko bude unutra – strašno. Troje nas je u kući – nema nas milion. Perem ruke u kuhinji i gledam kroz prozor – baš nekako idilično izgledaju obližnji krovovi pokriveni snegom koji je otopljen oko dimnjaka i krupne pahulje snega koje se spuštaju sa neba u bljuzgavicu na putu, blato i ugaženi sneg svuda okolo. Razum se igra sa mnom. Daje mi neke slike – iluzije. Na krovovima je svuda poluotopljen sneg na poluzavršenim kućama. Retko ko ima potpuno završenu kuću ovde i bezbrižno gleda neku nebulozu na tv-u ili drema. Pada mi na pamet početak filma „Trainspotting“ kada narator nabraja šta bi smo to trebali da izaberemo: posao, karijeru, porodicu, velike tv ekrane, glupe serije i reality programe, da izaberemo život. Baš sam se nakaradno setio ovoga. U svakom slučaju tako nekako je išlo. Mislim se sad – e moj ti, počeo je film tako kao da mi zaista imamo neku mogućnost izbora. Kao da ja sad imam nešto da biram da l’ nešto hoću ili neću. Ćale izlazi iz kupatila i u prolazu me gleda upitno – kontam da već neko vreme držim ruke u toploj vodi. Boli ga kurac da me bilo šta pita i nastavlja svojim putem u dnevnu sobu, da se izvali na trosed i gleda tv. Baš kako je izabrao. Kurac moj je on izabrao. Valjda svi ti matorci samo idu tako kroz život, pojma nemaju šta rade i posle nama mlađima drže neka predavanja. A nisu dva minuta potrošili na sebe i ono što zaista hoće – nisu izabrali ništa šta su zaista hteli, išli su tako kroz život glavom bez obzira, pa se posle pitaju zašto depresija, zašto nervoza, zašto bolest, zašto alkoholizam i drugi poroci. Dosta. Brišem ruke o krpu na kojoj se inače suše čaše. Naravno da je mokra – kako drugačije? Bas sam blesav, poželeo sam da obrišem ruke suvom krpom. Brišem ruke u trenerku. U sobi mi je opet dosadno. Šake mi se opet hlade. Ne znam više šta bih radio; smorio sam se na kompu. Kontam ako izađem napolje – smrznuću se. Idem napolje.

ruke-blacksheep.rs

Mesec je skoro pun, eto, nije ni mlad ni skroz pun da doda neku poetičnost ovoj priči. Volim mesečinu, nekako dodaje čvrstinu čeliku. Naravno da sam ga poneo. U poslednje vreme ne propuštam priliku. Još samo da naletim na pravu. Počinje neki vetar da briše niz ulicu, što mi se nimalo ne sviđa. Dodatno isušuje sve, a od toga se ježim. Nema nikog na ulici, sranje. Ne, greška, video sam ga. Jedan od rumuna iz obližnjeg kombinata je pošao u prodavnicu. Gde će čovek u jedan sat posle ponoći? Ništa ne radi! Ma da, to je to, sasvim sa siguran da su njega poslali. Ide ka meni. Baš bi bilo glupo da jednostavno krenem za njim kada se dovoljno približi, možda mu bude nešto sumnjivo pa bude obazriv. Ništa, zavlačim se u prvu ulicu levo pre nego sto se previše približi da ga sačekam pa da krenem za njim. Ubrzo je prošao i ja krećem. Možda mu se žuri. Hodam par metara iza njega i blago se nakašljavam da bih  mu skrenuo paznju na sebe. Primetio me je i hoda opreznije. Lagano ubrzavam korak kao kada da bih želeo da ga obiđem – bože, uvek padnu na tu glupu foru kada im skrenem paznju da idem iza njih. Valjda misle da ja mislim kako im je neprijatno što idem iza njih pa da sam zato skrenuo pažnju na sebe da bi nam oboma bilo lakše. Ima tu isitine. Previše razmišljam. Bam! Čelik pravo u kost. Oštrica noža je toliko tanka da osećam kroz prste to škriputanje dok kosti pršljenova kičme stružu o oštricu noža. Pritisnuo sam ga uza zid obližnje garaže. Težak je, ne mogu da ga držim na nogama čak ni uza zid. Snašao sam se nekako da mu telo poduprem nogom.

            Toplina napokon kreće. Eto zašto ne volim vetar – sve isušuje. Razočaran sam, očekivao sam mnogo više. Šake su mi toliko vrele da isparavaju ali sve traje prekratko zbog glupog vetra koji suši krv. Sačekao sam da toplina potpuno nestane pre nego što sam iščupao nož. Primetio sam da sam okrnjio ivicu; ipak je oštrica pretanka.

Pade mi na pamet –  kako to da nikada ne viču? Valjda ne mogu od šoka, sigurno je to.

Autor: Petar Popović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.