Rukavice pune šljokica

Danas razmišljam o moru, dok se ledeni smetovi probijaju niz tužno drveće. Oronulo, pomalo polovno, mokro bez nekih izgleda da može donijeti svoje proljeće. Hladno mi je! Moje ruke čuvaju male crne rukavice, prepune šljokica. Sigurne kao nečije ruke, što su spasile uplašenu  i tužnu srnu. Ne znam ni sada kuda se kreće, to malo pomalo napušteno, ničije i od svijeta daleko stopalo. Volim da pišem o rukama! U njima je nastajala  daljina, mogućnost pripadanja i osjećaj sigurnosti. Kad nekoga mnogo voliš, ti rukama pokušavaš da stvoriš milion crteža, prepunih boja. Nosiš mu vedrinu u dlanovima svojih ruku, dok se bespomoćno krećeš kroz grub, u isti mah i nježan snijeg.

Nije ti teško!

Hodam i posmatram svoju zvijezdu, žao mi što se tako daleko sakrila od  očiju. Nije tu da me zaustavi, učini put bezbjednim i dovoljno prozračnim za sve što dolazi. Pravim se da mi to nije važno, kao svakom pomalo zaboravljenom boemu. Duboko u sebi osjetim da je važno. Važno je da pozoveš nekoga kad mu je teško.  Nađeš mu se dok plače i gubi sebe, ti si tu da ga potražiš i vratiš. Lijepo je kad nekome odnešeš orhideju i izmamiš mu osmijeh na lice. Ubjediš ga da si tu, za sve dobre, loše i polovne dane koje grabimo u vazduhu. Popraviš nekome ponedeljak, tako što ćeš ga nazvati i reći koliko je važno što postoji. Ponedeljak tome i služi, da si opravdano nečiji početak. Jasno je da mu daješ prostora na svom početku. Ono što ostaje od nedelje liči na tugu i jad. Prašina po knjigama i policama, rasparena obuća po hodniku, nekoliko tanjira od ručka i puno nadanja. Izvuci ga iz te nedelje, pomozi mu da diše jer će samo tako uzdignuti sebe.

Sutra će nečijom dušom proći duboka sjeta. Snažna i velika kao dvorac u čudesnoj šumi, tiha poput neke riječi bez kojih ne umijemo. Velika i dublja od mora u seoskom ostrvu. Znam da će izaći hrabra, po ugledu na osvajača koji se bori za svoju tvrđavu u Jekaterinburgu. Neće biti teško da se osvrne, stisne zube i potraži. Možda ponese oči uplašene srne, dok ju budu ubjeđivali da ne ostavlja stope u snijegu. Možda će zatvorenih očiju osjetiti duh juga, okrutnost vrućine, toplinu i grubost sjevara u isti mah.

Nije strašno…

Imaš rukavice i šljokice koje nalikuju na sjaj očiju. Sve dok grliš i ne tražiš ništa zauzvrat, sanjaš u želji da se probudiš spremniji i bolji. Srećan u svojoj i tuđoj sreći, snažan u nesreći i skroman u potrebama. Imaš snagu da se nasmiješ slučajnom prolazniku, psiću na komšijskom prozoru i uličnom prodavaču peciva na minusu. Nikad nije hladno za emociju, dobru knjigu i zagrljaj!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

ivana-lakic-blacksheep.rs

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.