Rue du Dobračićeva

Dečko na biciklu je viknuo. Na francuskom, doduše. Zazvučalo je nešto kao “hej, regard u vuz alez!”. Meni je bilo svejedno šta kaže. Učila sam francuski četiri godine i nisam ga naučila. Iz inata. Ni Francuzi ne uče srpski. Ili engleski. Samo verglaju na francuskom i ljute se kada ih ne razumeju.

Nasmejala sam mu se. Mislim da sam nešto i rekla. Nisam razumela zašto se ljuti. Stala sam na pešačkom i pogledala u njegovom pravcu, ali on je, svejedno, gotovo naleteo na mene. Bicikli i ja imamo uvrnut odnos. Oni vole da me gaze, a ja volim da im stojim na putu.

Produžila sam dugačkom ulicom koja se penjala uz brdo. Tražila sam Petlovo, ali ono nije ličilo na sebe. Kuće su, kako sam napredovala, postajale sve čudnije. Tako velike prozore dotad nisam videla. I više od pola njih nije imalo zavese. U nekom trenutku penjanja naiđoh na tablu. Rue du Morgais? U blizini je drndao tramvaj za čokolade i vafle. Bar se tako reklamirao sa vintaž natpisom na vratima. Iza njega se vukao onaj pravi, za ljude. Ušla sam u njega i svet je, najednom, opet imao smisla. Prozori su se smanjili, a zavese navukle. Iza njih, ponovo se odvijao život skriven od očiju javnosti.

„Hej, pazi gde ideš!“ viknuo sam uplašeno. U strahu da je ne povredim, sišao sam sa bicikla. Ona se samo nasmešila. Mislim da je nešto i rekla, ali pojma nisam imao na kom jeziku. Nisam se ljutio na nju. Ona je stala na pešačkom, ja sam ispao nepažljiv, ali to nikada ne priznajem lepim devojkama. Samo je produžila kao da ima nešto preče u mislima.

rue-du-dobraciceva-blacksheep.rs
Automobil iza mene je trubio. Vozač je, činilo mi se, vikao. Ali kakav je to jezik? Liči na ruski, neki slovenski, ali je, ipak, drugačiji? Nema veze, ionako sam blizu moje stanice, produžiću gurajući bicikl, mislio sam. Tražio sam Rue de Morgais, a naišao sam na neku „Dobracicevu“. Mora da je to prezime nekog od silnih ruskih pisaca. Ko će sve da ih popamti?

Kuće u ovom delu grada su bile drugačije. Nisu išle u visinu, već u širinu, a prozori su bili manji i baš svi su bili pokriveni. Čovek ne može a da ne pomisli šta li kriju ljudi koji na prozore navlače zastore? Odlučio sam da se još malo provozam po okolini i čim sam seo na bicikl svet je opet dobio smisao. Kuće su se izdužile, prozori su porasli, a ljudi su razvukli zavese.

Ovo je moja stanica. Dobračićeva. Izašla sam. Pokušaj broj dva. Sačekala sam da tramvaj ode kako bih prešla ulicu. Jesam bila na ivičnjaku, ali sam uredno pogledala u oba pravca. Iz jednog se niotkuda pojavio biciklista. Guma me je, srećom, samo dotakla. I ranije sam imala problema sa biciklima, ali je ovo bilo previše. Onako iznervirana, ne bih ga ni pogledala da nije rekao nešto kao “hej, regard u vuz alez”. Nema veze ako ne poznaješ osobu kojoj se obraćaš. Direktan pogled u oči sve razotkriva. Nije bilo sumnje, bio je to isti dečko kao i pre dvadeset minuta. I on je mene prepoznao, videlo se.

Zbunili smo se. Rekla sam mu nešto kao „treća sreća“ al’ na engleskom. On to, naravno, nije razumeo. Nepoznavanje jezika može da bude velika neprijatnost u razgovorima. Osim što on stvarno nije znao engleski, a ja sam se pretvarala da ne znam francuski. Koga briga, neka uči svetske jezike. Ja sam imala preča posla pitajući se zašto sam opet u „Ru d Morg“ i da Dobračićeva možda nije promenila ime?

Opet sam naleteo na nju. Te oči se ne zaboravljaju. I opet sam vikao. Ne znam da li je veća verovatnoća da dva puta ispadnem smotan na isti način ili da zamalo ugruvam istu devojku u roku od dvadeset minuta? Ona se opet najdivnije nasmešila. Rekla je nešto na engleskom. Stvarno sam glup što bar taj jezik ne govorim. Pomislio sam da je zaustavim, a onda se prisetih da ne bih umeo da joj se obratim.

Sišao sam sa bicikla. Rue du Morgais, gde je? Kuće su se skratile, a prozori umanjili. Rus mi se opet rugao sa table. Neko me je, u žurbi, grubo okrznuo po ramenu. Rekao je nešto što je zazvučalo kao „Gdegledascovece!?“ Nisam razumeo, ali bih rekao da je mene okrivio što me je udario. Čudni su ovi ljudi što se kriju iza malih prozora.

Tramvaj je mirisao na vafle i dobru čokoladu. Nekoliko trenutaka sam razmišljala da li da uopšte izađem na mojoj stanici ili da produžim i pokušam neki drugi dan. Ovaj je, očito, rešio da me zafrkava. Odlučila sam da izađem. Moja glava je ipak tvrđa od dva-tri udarca. Sačekala sam da tramvaj krene kako bih prešla ulicu. U istom trenutku sam instiktivno donela odluku. Retko ponavljam greške više od tri puta. Uvek i svuda postoji samo jedan način da se izađe iz kruga. Nisam pogledala ni levo ni desno, samo sam stala tamo gde smo se i prošlog puta sudarili. Točak me je udario u koleno. Održala sam se na nogama. No, ja sam njega očekivala, ali on se jako ugruvao. Uzviknuo je nešto na francuskom. Ja sam se nasmešila:

„D’où êtes-vous?“ toga sam se sećala sa časova francuskog jezika.

On je malo razrogačio oči. Malo se pridigao i malo me je, pri tom, zagrlio. Lakat mu je krvario.

„De Bruxelles“, reče.

„Drago mi je, ja sam iz Beograda“, predstavila sam se.

Da sam bolje znala francuski možda bih mu i objasnila svoju tezu o razbijanju začaranih krugova neočekivanim postupcima. Nema veze, bitno je da je ulica tu. Dobračićeva se smešila sa zidova.

Ne mogu da verujem da sam je pregazio! Pa ja sam vrhunski idiot! I još je razumela sve što sam vikao?! „Iz Brisela“, promrmljah, kada me je, na simpatičnom francuskom, pitala odakle sam. Pomogla mi je da ustanem. Zagrlio sam je. Bila je kriva, sama se podmetnula. Nema veze, bar sada mogu da je pozovem u bioskop.

U prolazu ugledah Rue du Morgais tablu. No, meni je bilo lepo i u njenom zagrljaju.
Samo još da naučim taj čudni jezik kojim govori.

Priča „Rue du Dobračićeva“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“

Autorka: Dragana D. Matović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.