Ritam gitara i bubnjeva u glavi

U suštini uspešno odlažem obaveze do poslednjeg časa, jer u kriznim trenucima najbolje funkcionišem (drugi deo rečenice ću verovatno iskoristiti za svoj CV 🙂 ).  Negde sam pročitala da je odlična stvar kada ste sami sebi šef, jer je taj isti šef stalno sa vama. Od šefa u sebi bežim u park… ili kafanu… nekad u detinjstvo… nekad među korice knjige. U prošlosti se zaglavim uglavnom kada sam nostalgična i kada se setim prvog poljupca. Stari fazoni mi izmame osmeh – plava bluza, podeljena kifla, zatvori oči, napući usta, ignoriši lupanje srca (kažu da je to normalna reakcija) i eto ga prasak. Prasak tog prvog poljupca je verovatno zabeležio hidrometeorološki zavod, jer je moje samopouzdanje toliko odjekivalo zbog starijeg frajera. Onda kreneš da glumiš ribu. Navučeš prve visoke potpetice. Saplićeš se, ali nastavljaš. Pa kratka suknja, pa u brus stavljaš čarape… Pa zaroniš sa pogrešnom osobom u pogrešan krevet. Malo se izgubiš, pa se vratiš. Pa dođe matura. Smeješ se jer si uspela da „upakuješ“ pljosku između haltera i čarapa. Smeješ se novom gradu i studijama. Raduješ se novim licima, osmesima, zagrljajima. Tu negde shvatiš i da ne možeš doveka biti princeza i neradnik, pa nađeš neki posao. Studiraš i radiš. Pred kraj studija shvatiš da si donela pogrešnu odluku. Ostavljaš fakultet i upisuješ nov. Otkrivaš drugi svet, uplovljavaš u nove rečenične sklopove. Prestaješ da nosiš štikle. Čak i na modne revije odlaziš u starkama, ali se zato našminkaš kad ideš na pijacu. Radiš tri posla. Glumiš copywritera. Izvlačiš kreativnost i uvlačiš je u marketing. Prodaješ. Lažeš. Izmišljaš. Brendiraš. Onda budeš ponosna kad smisliš nešto pametno. Budeš ponosna kad te neko plati za marketinško maštanje. Kreneš u šetnju, namigneš komšiji, osetiš miris lipa sa Vračara. Izgubiš se u parku. Otvoriš knjigu i zaboraviš na sve. Na trenutak sve stane. Trčanje, obaveze, tekstovi, ljudi… Jedino tvoje misli đuskaju u nekom afričkom ritmu, ili baš ako hoćete u Kiki-Lesandrić-fazonu, čujete „u glavi gitare i bubnjeve“. Red čokolade, red jagoda sa Kalenić pijace i eto osmeha.

sloboda

Da se razumemo, osmeh se vrati i kad rođenoj babi objašnjavam opis svog posla. Kada je učim da upali kompjuter da bi mogla sve ovo da pročita. Osmeh je tu kada shvatite da vas prijatelji vole iako ste hipohondar, hipersenzitivna ličnost, control freak i neko ko non-stop peva, a ne zna da peva. Prijatelji poštuju moju tišinu koja mi je potrebna za pisanje. Tu su da mi pozajme rame kad se napijem. Da savetuju i hrabre. Da ti pomognu kad se seliš po osmi put. Kad u kutije strpaš sve svoje stvari i emocije… i kada odlučiš da usporiš i da više sanjaš…

Autorka: Tijana Banović

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar