Regent

Stariji gospodin, prosjak, šakama je stezao obod kante, pogledom ispitujući sadržaj. Ispivši bocu načetog Regenta, neprimetno se zateturao niz utabanu strminu. Bio je ulični svirač, čovek sa nekoliko žica, bez porodice kojoj bi se uz pesme vratio. Voleo je vino više od sopstvenog života, govoreći da je od veće koristi ljudima, nego on sam. Njegove ruke obožavale su dubine sačinjene od mirisnog zrnevlja, krišom ih ubacujući sve do lakata.

Tu je, zaronjen u prljava ulična korita, čekajući, iščekujući nanose rečne svežine, okupane prvim jutarnjim zracima, mirisima snova i zalutale nesanice. Njegove šake gube se u nepreglednostima stare mandoline, izazivajući treperenje uparenih žica. Život tiho jenjava pod njegovim pogledom, grčevito stežući lepotu, koja odlučnim galopom nadilazi njegove note, stremeći ka zanosnoj svetlosti nebeskih obličja. Ova pustinja, nedorečenost koja čuči iza goleme dine, opija njegovo telo, povlačeći ga u raskoš svojih lazurnih izvora, skrivenih u srcu očaja. Ljudi, netrpeljivo uklanjajući korove njegove ljubavi, bespoštedno su trovali peane, pesme radosnice, suzama ganute, svršene.

 

Galić_blacksheep.rs

 

Posmatrao je staru, plastičnu kesu, prateći njenu igru uz šušteće lišće oktobarskih, pastelnih boja. Nežno je puneći vazduhom, vetar je ulivao život u njene iskrzane ivice, uznoseći je do neuhvatljivih visina. Bilo je trenutaka kada bi joj oduzeo lepotu, falsetom je gurajući u dubine jalovog sveta, pak, dižući je iznova ka topaznim, bistrim potocima u okrilju dalekih spektara.

Pratio je siva, gorda lica prolaznika, ispitujući dubinu njihovih pogleda, letargičnih, punih životne memle i prolaznosti. Žudeo je za osmehom, tihim, nevinim osmehom deteta, žene, čoveka. Zelenilo se gubilo u mastiljavoj večeri, bez ikakvih nagoveštaja, upozorenja.

Noć je slabašno navlačila večernju toaletu, zvezdama ulepšavajući svoje oble polove, kandelabri drsko dogorevali u svojim staklenim kutijama, predajući svetlost uzvišenim bićima. Mesec je stidljivo uspinjao svoju pojavu ka pročelju, prosuvši svoje skromne dodire ka njegovim obrazima. Osmeh se nežno prikrao rumenim usnama, krčeći put ka usapavanom grlu.

Život je tada bio ništa, do pesma, poigravanje žica i koščatih prstiju uličnog svirača, čoveka koji je pevao Mesecu.

 

Autor: Marko Galić

Fotografije: photo21.org

Nema komentara

Ostavi komentar