Rasprava iznutra

Leži u praznoj sobi okružena papirima. Zgužvane misli je opkoljavaju, plaši se da se ne udruže u jedno veliko čudovište i na kraju je ne pobede. U glavi joj je haos koji ne uspeva da sredi putem olovke. Uvek joj je bilo lakše kada haos iz duše dovede u prave linije na papiru. Nekada joj se dešava da impuls iz grudnog koša ne dođe i ne probudi mehanizme u prstima. Oseća kako kržljaju i odumiru svaki put kada pritisne šake i krene da pucketa prstima od nervoze dok uporno gleda kako ceo stan, sobu, nju preplavljuje bela boja. Počinje da mrzi belu boju. “Belo je znak da si se predao”, kaže. “Belo je znak da ne osećaš.”  Pisanje je njoj često bio most, sredstvo kojim pomera granice. Kada bi se našla na litici, na  granici, kada bi postalo kritično, reči su bile te koje su je hrabro vukle na drugu stranu.

Dok je ležala na podu sa tonama slomljenih reči i rečenica, u stan joj je došla Senka.

“Zdravo! Ne boj se, nego kreni u pravcu u kom najradije ne bi išla! Kako možeš da znaš koja je tvoja granica, ako se malo sa njima ne pogiraš?” Tišinu mirne večeri prekinuo je Natašin vrisak. Počela je da se moli, iako ne zna kome, ali da se moli. Skočila je sa poda, išutirala bačene papire. Senka nije imala lice, bila je potpuno crna.

“Ko, ko si ti?” rekla je drhtavim glasom, dok je brisala suze.

“Zar nije tvoja rečenica da se iz čoveka izvuče ono što jeste onda kada treba da se izbori, sam sa sobom?” upitala je senka.

“Jeste”, odgovrila je Nataša dok je mucala. “Mislim da treba da se posavetujem sa psihijatrom, jer počinje da mi se priviđa”, ustala je iz ugla, a zajedno sa njom je polako ustajala i senka. “Ti ne postojiš?”

“Sada me vređaš! Ti lično tvrdiš i kažeš da duboko veruješ da sam ja stvorila svet i da ja stvaram ljude! Kako možeš da kažeš da ne postojim, kada sam uvek i svuda prisutna?”

“Jedna od stvari u koje sam zasigurno verovala jeste svoj zdrav razum, ali očigledno da se to sada srušilo”, uhvatila se noža i polako ga sakrila iza leđa.

Senka je ponovila pokret rukom. To, što je stajalo ispred Nataše.

“Opet, citiram te: ‘Onaj ko zagrli svoje ludosti, može da nađe lek za sebe. Lek je u tome kada shvati da svoje ludosti mora da prihvati, ne da ih se odriče i leči.’ Ti znaš sve o meni kao što ja znam sve o tebi. Ti i ja smo nerazdvojne. Čak i ovo što ti sada deluje da pričam ja, pričaš zapravo ti.” Senka je citirala  deo iz jedne Natašine priče.

rasprava-iznutra-blacksheep.rs

Nataša je prošaptala: “Želim samo da se završi ovaj dan i obećavam da ću ići kod lekara! Od čega mi je ovo?”

“Ako ti kreneš kod lekara, krećem onda i ja. Mene možeš da izlečiš samo kao deo sebe. Ti mi čak znaš i ime. Bila si srećna kada si shvatila ko sam i šta sve mogu”, senka je sada uvila svoje noge kao i Nataša. Činilo se kao da imaju i istu boju glasa.

“Ja ovo ne razumem”, Nataša je sela na razbacane papire i beznadežno je gledala u njih. Na par sekundi je i zaboravila na Senku, dok je opet nije videla kako sedi prekoputa nje i takođe, prevrće papire.

“Želiš li da zajedno pregledamo tvoje pobacane misli? Nekada je stvarno teško biti deo tvog uma. Previše brzo radi i previše ga stvari interesuje. I još ne ume da ispoštuje rokove! I ti, svesna Nataša, znaš to!”

“Kako to misliš, da budem deo tvog uma?”

“Gle, jako je jednostavno, samo: Ako ideš u pravcu u kojem tvoj strah raste, na pravom si putu.”

“To je moj omiljeni citat”, rekla je zbunjeno Nataša.

“Gle, još nešto, sve što je tvoje omiljeno i moje je omiljeno”, odgovorila je Senka koja je sada stajala sa Natašom ispred ogledala, ali se u ogledalu nije videla.

“Nisi kreativna za Čudovište. Kopiranje je oznaka prosečnosti”, rekla je ljutito Nataša.

“E, kad sam znala da ćeš to da kažeš. Ja sam Čudovište u onoj meri u kojoj ti od mene tražiš da budem Čudovište. Kada si ti Čudovište prema sebi i ja sam Čudovište prema tebi. Sve je u svemu”, rekla je Senka dok je njena silueta postajala jasnija.

“Gde ti pripadaš?” pitala je Nataša.

“Rekla sam ti da sve što želiš od sebe, ja manifestujem na tebe. Ti i ja smo dve strane iste medelje. Ti zatražiš da ideš na pet tribina u toku dana, ja to nastojim da ispunim. Ti tražiš od sebe da se prenatrpaš obavezama i da tek u 3 preko noći se probudiš jer si shvatila da si zaboravila da napišeš priču za novinarsku sekciju!”

Nataša je ćutala. Ćutala je i Senka.

“I da dodam, mada, zvučaću kao ti, jer ja jesam ti, sve što ti je potrebno da bi pisala, jeste samo da budeš živa.”

“To je moja rečenica”, rekla je Nataša.

“I moja”, rekla je Senka.

“Ti si zapravo moja Podsvest”, rekla je Nataša.

“Ja sam zapravo tvoja podsvest i tvoj osećaj. Zato nikada ne govori da ne možeš, jer ću onda i ja reći da ne možeš i ti stvarno nećeš moći”, Senka je polako počela da se gubi, odnosno, da se sve jasnije prikazuje.

Mic po mic, Natašin lik se u potpunosti pojavio u ogledalu.

Impuls iz grudnog koša je uhvatio mehanizam u prstima i slova su sama od sebe počela da se nižu jer Nataša nije rekla da:“Ne može.”

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.