30 sep Putuj, igumane, putuj

Nikada vrijeme i ja nismo išli zajedno. Uvijek je jedno žurilo, drugo zastajkivalo, a kada bismo se susreli ignorisali bi se kao da to tako može, a zapravo sve drugo je moglo bez nas, samo nas dvoje nikako jedno bez drugog, ali to sebi nismo htjeli da priznamo. Oboje smo bili dovoljno tvrdoglavi da prkosimo jedno drugome, oboje smo željeli dokaz, crno na bijelo da smo u pravu, oboje smo išli na to da se što više mučimo, da komplikujemo stvari koje su zaista bile jako jednostavne, ali eto, takvi smo. Zašto nešto u životu da bude jednostavno kad može da se iskomplikuje?

Ja sam htio budućnost, neku promjenu, nešto novo, zato sam i hitao ka novim stvarima želeći doći do njih što prije, ali vrijeme me uvijek kuckalo u leđa da se vratim u prošlost i živim tako kako sam živio, govorilo mi je da za mene promjene nema, Drine se ne ispravljaju, snovi se uvijek samo čekaju i, naravno, nikada ne ostvaruju. Ja kao ja, nikada nisam obraćao pažnju toliko na riječi mnogih koje nisu bile slične mojim, slušao ih jesam, poslušao nisam. Te njihove riječi su samo znale da bude ljutnju u meni, jer mi je dosadilo da slušam kako mnogi misle da ne mogu uspjeti. Pored ljutnje budilo se i odustajanje, kajanje, sumnja u sebe samog, razočaranje, a sve to jer sam bio čovjek kome malo fali da odustane a puno toga da se nakani da pokuša i nastavi dalje. Kada nešto nije išlo po planu, krivio sam život i sudbinu, psovao sve redom što nisam srećan čovjek i što me ništa u životu neće, a onda sam prestao da mislim samo na sebe, svoju nesreću i baksuzluk, te pogledao ljude oko sebe i tek onda shvatio da svi mi imamo istu bol, svi imamo neku daleku tačku koja se gubi u magli, jer ne stižemo do nje zbog previše obaveza, zbog neisplaniranosti, zbog tamo nekih drugih faktora na koje ne možemo da utičemo, a svjesni smo i sami da nas koče i sputavaju.

Nakon svih tih pokušaja i naših neslaganja – odustao sam, nisam više mogao. Stišao sam se i nisam ni htio bolje, niti sam razmišljao o njemu nego sam se predao bez borbe. Stajao sam i čekao, možda samo svrati. U tom čekanju shvatio sam da se sve svede na taj život kakav god on bio, sve te muke, odustajanja, poneko podržavanje, uzvici i podvici, sve se to strpa u tu riječ koja kasnije ništa toliko i ne znači. Ljudi nju ne shvataju ozbiljno, niti je čuju, samo taj koji preživljava zna kako mu je i svoju bol uglavnom čuva za sebe.

Razmišljajući tako, zapitah se kakvi li su onda srećni ljudi, šta je potrebno da ti se desi u životu da postaneš srećan… i onda se sjetih trenutaka kada sam bio srećan, ali sam tu sreću sam odgurao. Srećan je, a i ujedno i rijedak onaj koji nađe ljude koji ga podstiču da uspije, koji ga guraju da se suprotstavi strahu, koji ga podižu iako je pao na tankom ledu… Izgleda da sam ja spadao u te rijetke iako nikako to nisam htio da prihvatim. Sam nisam shvatio, morali su mi reći u lice šta žele od mene, pa sam se nalazio u čudu. Uvijek sam se čudio tom dobru vjerovatno jer ga nisam osjećao dovoljno, a prije bi bilo da ga nisam znao cijeniti u kolikoj god mjeri ono bilo. Sada sam stajao sam, nije bilo nikoga, i to malo podrške i vjetra u leđa je otišlo, sam sam taj vjetar upućen meni poslao njima i odgurao ih od sebe. To mi se desilo. Da li je moguće da su bili tu poslije toliko mojih padanja, poslije toliko odgurivanja koja nisam htio, poslije toliko hladnih pogleda koje sam upio od drugih da su zamrznuli sve u meni a ja nisam imao snage da se borim nego sam pogrešne odgurao, te pustio da vrijeme odradi svoje i da mi običan pješak ove planete promijeni život nagore? Da li je moguće? Ali opet… ne bi do toga došlo da sam ranije imao snage da stisnem zube i pokažem nezadovoljstvo, a tek da se borim sa svim tim dešavanjima. Plašio sam se nečega, a taj strah kasnije vidio u svemu. Prvi je bio strah pada, a kasnije i osude, odgurivanje ljudi, prazna mjesta oko sebe koja su ranije bila puna. Vidio sam, ako se suprotstavim, da neće biti isto onako kako je bilo tada, a to tada mi je nekada i odgovaralo ma kakvo god ono bilo. Zbog neke nesuglasice sam prećutao, prosto zažmurio jer da sam se suprotstavio moglo je samo biti gore, znao sam to, prosto osjetio. Ponekad bi mi na minut bilo teško što sam bio mrav onda kada sam trebao biti lav i boriti se, a već kasnije kada duboko udahnem koji put, postanem neobično srećan što sam se suzdržao i ostao smiren, što sam ugasio plamen nepravde u sebi, što sam zagušio lavinu najjačeg vulkana na koji sam se prvi mogao opržiti, jer taj vulkan bi povrijedio sam sebe najviše, a drugima, onim bitnim zbog kojih dolazi do erupcije bio bih meta i atrakcija samo nekoliko sati, dana i oni odoše, najednom nestanu ne zapitavši šta i kako, žive bez griže savjesti, žive tako gledajući a ne vidjevši ništa oko sebe, a ja kasnije ostajem sam, sam bih rane zaliječivao i živio dalje sa svim tim pričama, pogledima, žaljenjima, i sa svime ostalim. Sam kao na početku, a poslije bih bio sigurno još usamljeniji kako bi vrijeme odmicalo. Ali evo, uprkos ćutnji opet sam sam i usamljen…

Mada opet… nije sve to uvijek baš tako, nije sve tako crno kako se čini. Pretjeranim razmišljanjima crnimo stvari još više, odlazimo na mjesta koja nas ne žele, budemo sa ljudima koji ne žele ni sami sebe da vole, koji najmanje znaju šta se njima dešava a o drugima znaju skoro sve, odgurujemo one koji nam žele dobro. Ja sam odgurao te ljude a pustio da mi pogrešni budu suci, zbog njih sam stao, zbog njih sam prestao, izgubio volju da pokušam ponovo, da nastavim tamo gdje sam odavno stao iako sam svega toga ponekad bio svjestan kada se ponadam ali zbog tvrdoglavosti i ljenosti sam na pogrešne odluke stavljao zapete umjesto tačke, jer sam nisam znao na čemu sam i šta želim a ujedno sam se i nadao da će doći bolje i riješiti sve što me muči. Vrijeme i ja smo primjer toga, želimo nešto novo a nikako da se dogovorimo odakle da krenemo, šta nosimo sa sobom, šta ostavljamo. Najradije bismo ponijeli sve, a ne može tako: ili jedno ili drugo. Život je sve, ono nosi našu priču htjeli mi to ili ne, a mi smo suci njenog kraja. Dok sam se ja odlučivao, vrijeme se nervozilo i gubilo strpljenje te mi serviralo ono što ne želim, na što nisam nikada ni pomislio samo da bih se pomakao, samo da bih odlučio šta želim, zapravo da li sam išta i želio ili živim od danas do sutra radeći prvo što mi padne na pamet samo da mi dan prođe čekajući noć da legnem i odmorim od umora koji je najteži jer radim što nisam svjestan, ali što glava isplanira, noge moraju da odrade.

Кažu da je jedan uspjeh u životu, nema ih više, ko doživi i taj jedan neka bude srećan, greške su te koje iscrpljuju, koje te dovedu u situaciju da vrisneš i pitaš dokle više, zar ih nije bilo dosta, možda čak i previše. Bio sam u toj situaciji toliko puta, vrištalo mi se ali su me ućutkivali. Sada sam sam sebe ućutkao, jer sam svoju grešku upravo uvidio… I na nju stavljam tačku. Dosta sam razmišljao, nema dalje. Što sam više razmišljao sve više sam tabao mjesto ne dobivši ništa osim protraćenog vremena na uzaludno, a bolje nije došlo lijenom čovjeku, samo neki lud period nerviranja što se čvrsti čvorovi nisu mogli odmrsiti.

Ovaj put sam se odlučio na borbu. Vrijeme me čudno pogleda, osjetio sam da sam mu dio pažnje, nije mu jasno šta se to sa mnom odjednom desilo. Oboje smo se promijenili u tom momentu, ja sam čvrsto riješio da krenemo a ono je postalo brižljivo. Na pitanje kuda idemo, rekoh ka boljem kada ono neće ka nama. Najednom osjetih zrake sunca na svom licu, utoplih se iako mi je već dugo bilo hladno. Upitah i ja njega šta nosimo a šta ostavljamo. Stajali smo tako, oboje zamišljeni, te mi najednom reče da ćemo to u putu odlučiti, bitno je da krenemo, jer nikad ne znamo na šta možemo naletjeti a da će nam biti potrebno. Pošao sam da se pobunim kao i uvijek ali me preduhitrilo – ovaj put nećemo misliti kako da dovršimo nešto davno započeto, krenućemo od nečeg novog, možda i završimo što smo nekada davno počeli a da ne budemo ni svjesni toga.

Zamišljeno sam gledao ispred sebe i još uvijek nisam svjestan šta činim, dokle li ću stići, da li sam uopšte i krenuo, da li sam se pomakao s mjesta ili sam i dalje onaj stari koji, vječito snužden i zamišljen a po potrebi lažno nasmijan, stoji na toliko utabanom, prašnjavom mjestu na kome se već odavno ne vidi šta sam i kako sam uradio iako sam se često prisjećao onda kada nisam htio i kada su mi sjećanja bila najmanje potrebna. Ma koliko sam ga gledao ništa nisam vidio osim neuspjeha za svaki moj pokušaj, ništa osim pogrešno shvaćenih riječi iako su bile iskrene i utješne, vidio sam i ona stara prijateljstva koja su na samom početku bila pogrešna jer nisam imao drugi izbor nego da prihvatim ono što mi je bilo servirano, a ljude da crtami bojim raznim bojama nisam znao, ko da bi i od tih bilo bolje, dosadili bi mi ubrzo jer bi bili skrojeni po mjerama koje se meni sviđaju, mislili bi kao ja, i šta će mi to? Šta će mi takvi ljudi kojima mogu da upravljam i govorim šta i kako da rade, da mi čitaju misli i rade po mojoj volji? Neću to. Makar sam bio neću i kraj. Nije toliko grešaka bilo ni u tim ljudima kakvi god oni bili, greška jedna a opet dovoljna bila je u meni što se nisam trudio nego sam živio o tuđem glasu, mišljenju, gledao da drugima bude bolje a meni kako bude, činio stvari zbog njihovog dobra danas, želeći sebi bolje sutra. Toliko dana razočaranja, gutanja, toliko dana nadanja da će doći to moje sutra i eto, došlo je. Osjećam da jeste iako se nisam pomakao. Osjetio sam neki nalet sreće, nalet nečeg novog kao da je tu negdje oko mene, poželio sam da se pomaknem. Da li je to neka sila, volja, Bog sam zna šta je,osjetio sam to nešto što sam oduvijek čekaoDošlo je. Znam da jeste, a život… Život ti je borba u kojoj se treba naučiti boriti sam sa sobom, pa sa stvarima oko sebe i  kada to čovjek shvati i prihvati biće mu lakše. Kasnije treba gurati dalje ka nečemu boljem ne gubeći vrijeme na običnom čekanju.

Evo me konačno na tom putu, konačno odgurujem staro, tražim novo… Vrijeme i ja, konačno srećni i odlučni, odosmo da živimo naše sutra i da idemo u pravcu boljeg, možda se jednog dana i sretnemo. Zato, putuj, igumane, putuj…

Autorka: Selena Carter

Fotografija: tumblr.com