20 sep Putevi

Otputovati na dno sebe

i nikad se ne vratiti

i nikom se ne objašnjavati.

Otići daleko, daleko

u prostore bez vremena,

bez sata, bez moranja,

bez očekivanja.

Pobjeći tako daleko

da se prepadneš od slobode;

otprilike da vidiš, da čuješ

i udahneš

miris vjetra, dah vode.

Otprilike da osjetiš

najtananiji zvuk

i da se prepustiš koraku ulice

koji navodi na ples.

Ples tebe sa nebom; sa vazduhom

i na ples tebe sa tobom; sa vremenom.

Uskočiti u voz i krenuti putem

širine i mora,

gdje nema čekanja,

nema kašnjenja i stizanja,

gdje nema razočarenja.

Tu se prepustiti unutrašnjim valovima,

ispratiti svaki trzaj i poslušati nemir.

Zaboraviti šta traže svi,

šta hoće budućnost, šta želi prošlost.

Stići još dalje i biti tamo,

suočiti sebe sa sobom,

pomiriti Apolona i Dionisa,

pomiriti ideal i istinu

i postati jedno sa svijetom,

postati Odisej koji se nikad ne vraća.

Oslušnuti zov koji vuče,

zaboraviti šta traži odgovornost,

šta hoće otac, šta želi majka.

Pobjeći najdalje, toliko daleko

da shvatiš da si u mjestu bio.

Bježati, bježati, bježati

dok ne upoznaš

trenutak,

slobodu,

muziku,

dušu.

Dok ne osjetiš svoje biće

i počneš da živiš!

Autorka: Anđela Piljagić

Fotografija: weheartit.com