Put do sebe

– Jesi li dobro?

– Da, zašto?

– Ćutiš.

– Ćutim.

Ćutim već danima. Nisam sigurna zašto. Svako od nas se valjda drugačije sa emocijama bori. Ja biram da budem Don Kihot. Dajem sve od sebe, mučim se i s nedaćama borim, mada krajičkom svesti svesna da bitku gubim. Ubedim ja tako sebe da je tačna ona “da je izgubljena samo ona bitka koju predaš” ili nešto slično. Pa je ne predajem. Niti se predajem. Bijemo bitku emocije i ja, svako siguran u pobedu. Tako već danima. Tako oduvek. E, zato ćutim! Kada sam sama sa svojim mislima, sve je u redu – ima nade. Trči, beži, napadaj ako treba, al’ ne odustaj. U svojim mislima.  Ako ih izgovorim, plašim se da ću se uplašiti zvuka koji čujem. Koji će mi reći da je sve izgubljeno, da je toliko mrtvih, da nema kuća, nema gradova. Da samo u Beogradu ima tridesetak prihvatilišta i nekoliko hiljada ljudi koji nemaju čemu da se vrate. Neki nemaju kome… I nema “šalili smo se”, nema reprize. Ima ovog trena i pružene ruke koja traži spavaćicu. A sramota je i stid jer traži. Onda je tuga slomi, na kolena baci i priča ti priču. Priču o jednoj kući, u ratu porušenoj. O drugoj kući, mukom stečenoj, u vodi ostavljenoj. O kredencu kupljenom samo tri dana pre. A sada traži spavaćicu samo. Dovoljno da ima osmeh. Dovoljno i da te savest danima nagriza što se vraćaš nečemu, nekome, što spavaš u svom krevetu i jedeš, ono što želiš, a ne što ti udele. Što se duriš ako nemaš ono što želiš, ne znajući da ceniš isto kada je u tvojim rukama. Što gledaš stid i sramotu jednog mladog oca, koji kroz zube uz naviruću suzu izgovara kako su sinu mokre čarapice, a nema druge.

sanjaj-dream-big-blacksheep.rs

Zbog devojčice sa jednom svetlećom patikom, srećne iako je druga utihnula. Zbog majušne curice od tri meseca i tri kile, što samo tri presvlake ima. Zbog tog jednog malenog života, koji je prinuđen da vreme traći u prljavom i hladnom, okružen strancima. Zbog majušnim ručicama stisnutog kažiprsta, dokaza vernosti, neostavljanja. Zbog siline tog stiska telom od tri kile i snage za bolje sutra. Bolje sutra koje ti možda i ne vidiš, al’ taj majušni život sanja. Naviknut na nedaću i vodom spranu ušuškanost i milost detinjstva. Zbog vodenom silom poremećenog detinjeg sna i bdenja nad udeljena “Tri praseta”, pročitana 14 puta. Za pet dana. Zbog bojažljivog okretanja stranica knjige, jer okolo su ljudi, mnogo ljudi i svi – stranci. Zbog nekih vršnjaka i ne baš vršnjaka na čije je prisustvo prinuđena. Svi  se smeju, a nisu srećni. Tolerišu, a inače možda ne bi. Druže se, to nikako ne bi. I oni što se jekavicom i oni što se ijekavicom služe. Što su se radovali uginuću tuđe krave i gložili se silno. Smeju se, a nije smešno. Danima nije smešno. A ona je malena i nejaka i udovoljava tvojoj veri kako ne razume, smeje se sa tobom. A sve razume, sve zna. Zna da nema čemu da se vrati. Srećna je, jer bar nije sama u tom nevraćanju. Ti imaš. Ne voli taj pasulj, što ga jede treći dan. Srećna je što ima šta da jede. Zna da ti gunđaš kod kuće za pasulj. Zna da nema izbora. Zna i da ti imaš. Ne jedan, a – a, čitavu paletu! Zna, ali se pravi da ne zna. Udovoljava ti, smeje se i ona. Kao da zabavno je sa tuđima vreme provoditi. Sa toliko tuđih dragih i ne baš dragih stvorova! Trpeti kad ti se u toku noći odlazi u kupatilo – nisi sam. Trpeti i ne pitati gde ćeš i šta ćeš sutra. Odgovor znati. Iako se smeju, keze. Iako opet dođu. Iako pevaju, igraju, prave figurice, crtaju i boje s njom. Oni to ne žive. Zna, ali ćuti. Zato i ti ćutiš. Jer znaš da zna. I ne znaš kada će biti bolje. Da li će biti bolje. Ne znaš koliko doprinosimo (ili ne?) boljitku. Znaš samo da ćeš doći i sutra. I smejaćeš se, i pevaćeš, i pravićeš figurice, i bojićeš i crtaćeš. Znaš da će se praviti da je zabavno. Znaš da će otići u krevet misleći da si šašava, da te je prevarila. Bićeš šašava dokle god ne poveruje u bolje sutra. Dokle god nema čemu da se vrati. Dokle god ima jednu svetleću patiku. Bićeš, sa njom. Onda ćeš doći kući i ćutaćeš. Vratićeš se sebi, crtkajući mapu, kako bi i ona do sebe stigla. Po drugu svetleću patiku.

Autorka: Hristina Petrović

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar